Znanstveni skupovi – Grobnišćina: tragovi, znakovi i smjerokazi

Znanstveni i stručni skupovi jedan su od najznačajnijih i najstarijih projekata koje organizira Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine. Prvi svečano obilježen znanstveni skup održan je 17. lipnja 1992. godine u Zagrebu, u auli najviše hrvatske znanstvene ustanove – Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU). Ovaj je znanstveni skup bio temelj za njihovo daljnje organiziranje, što je preuzela novoosnovana Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine.
Cilj su održavanja skupova znanstvene i stručne teme o Grobnišćini, pa se na skupovima prezentiraju povijesne, pravno-povijesne, filološke, književno-teorijske, botaničke i druge teme. Izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima temelj su radova koji se objavljuju u izdanjima Grobničkog zbornika.

Od 1994. godine, na prijedlog dr. sc. Ive Lukežić, ovi skupovi nose naziv “Grobnišćina: tragovi, znakovi i smjerokazi” te ih u kontinuitetu organizira Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine.

NEKI OD ČLANAKA OBJAVLJENIH NA STRUČNIM SKUPOVIMA KATEDRE

Grobnišćina, Grobinština, Grobinšćina, Gromišćina….?

 U vrijeme  pripreme za  osnivanje ustanove u kulturi (1991./1992.)  – današnje Katedre Čakavskoga sabora za Grobnišćinu, zamolili smo dr.sc. Ivu Lukežić, danas professor emeritus Sveučilišta u Rijeci, za analizu naziva grobničke ustanove; Grobinština, Grobniština, Grobnišćina ili Gromišćina? Koji je od tih oblika jezično pravilan i koji preporučiti? Profesorica Lukežić je odmah ustvrdila da su, što se jezika tiče, u hrvatskom jeziku pravilna sva četiri oblika, uz detaljno objašnjenje:
„Pod pojmom hrvatskog jezika podrazumijevamo i hrvatski suvremeni jezični standard (suvremeni hrvatski književni jezik) i suvremene organske (narodne, konkretne) govore na terenu, koji mogu biti čakavski, kajkavski i štokavski. Pod pojmom hrvatskog jezika razumijevamo i još ponešto, no to za ovu raspravu nije bitno. Od četiri naziva za isti pojam dva pripadaju standardnom (književnom) jeziku, a dva čakavskom narječju hrvatskog jezika. U standardnom su (službenom, književnom) suvremenom jeziku pravilni oblici Grobinština i Grobniština. Prvi je oblik tvoren od osnova grob- i sufiksa –inština (doduše, dr. Stjepan Babić, vodeći hrvatski stručnjak za tvorbu riječi, navodi u svojoj najnovijoj knjizi da je sufiks –inština zabilježen samo u primorju: Grobinština), a drugi je oblik tvoren od osnove grobnik- sufiksa –ština, pri čemu je došlo do stanovitih glasovnih mijena (reduciran je –k- da bi se izbjegla netipična konsonantska skupina –kšt-), pa je konačan rezultat u prvom slučaju Grobinština, a u drugom Grobniština.

Oba su čakavska oblika Grobnišćina i Gromišćina tvorena od osnove grobnik- i čakavske varijante sufiksa –šćina, pri čemu je također došlo do glasovnih mijena: reduciran je –k- da bi se izbjegla netipična konsonantska skupina –kšć- pa je zbog toga konačan oblik Grobnišćina, no moglo je biti i drugih mijena: skupina -bn- zamjenjuje se skupinom –mn – Gromnišćina. Ispadanjem suglasnika n nastao je oblik Gromišćina, uobičajeno u Kastavštini.  
Ipak, koji oblik preporučiti? Možemo li dati prednost oblicima standardnog jezika, barem u službenoj upotrebi?
Poštivanje osjećaja ljudi
Što se toponima tiče, službeno se nazivlje ne drži čvrstih pravila: jednom su kao službeni uzeti oblici iz standardnog jezika, a drugi put oblici iz narodnih govora. Primjerice: za službene su nazive uzeti književnojezični oblici Rijeka, Rječina (a nisu uzeti oblici ovdašnjih narodnih govora: Rika/Reka, Ričina/Rečina), a s druge su strane službeni oblici Crikvenica, Selce, Svilno, Orihovica, uzeti iz narodnih čakavskih govora (književnojezični oblici imena tih mjesta morali bi glasiti: Crkvenica, Seoce, Sviono, Orahovica).
Dakle, rukovodimo li se u preporuci kriterijem što je kakvo u književnom jeziku, a što u narodnim govorima, nećemo, što se toponima tiče, brzo ni lako stići do potrebnih odgovora. Moguće je argumente potražiti drugdje, među samim Grobničanima. Većina s kojima sam o tome razgovarala tvrdi da je njihovu jezičnu osjećaju i iskustvu bliži oblik Grobnišćina jer da su takav oblik čuli od svojih starijih, a da im se i inače čini najbližim njihovu jeziku. Oni tvrde da oblik Gromišćina rabe njihovi susjedi Kastavci, ali ne Grobničani. (I Trsaćani, ali i zato jer je Grad Grobnik, a ne Grad Gromik, kao što je i nogometni klub osnovan 1932. godine NK „Grobničan“, a ne NK „Gromičan“ – (Bravo naši stari! Op.ur.).
Neki pak Grobničani prihvaćaju naziv Gromišćina, tvrdeći također da su ga čuli od starijih i da im je po osobnom jezičnom osjećaju blizak. Ako različiti ljudi s jednakim uvjerenjem i argumentima tvrde to što tvrde (a tvrde oprečno), kako im proturječiti?
U jednom su Grobničani jednodušno suglasni: odbijaju naziv Grobinština, a za naziv Grobniština mogu dometnuti da se i ne rabi. Osobno držim da je čitava ta dvojba novijeg datuma. Sva su četiri naziva nastala tek u 20. stoljeću nakon novije podjele na administrativna područja koja je zatim valjalo imenovati.

U starijim se tekstovima sreću nazivi: Grobničko polje i Grobnik kao ime jednog mjesta.
Poštujući jezični osjećaj većine Grobničana i njihovo pravo na izbor imena područja na kojem žive, a uzimajući u obzir činjenicu da toponim ne mora biti književnojezičnog lika, preporučujem na prvom mjestu uporabu čakavskog lika tog naziva: GROBNIŠĆINA“.

Tragovi, znakovi i smjerokazi, 2010. godine

Tragovi, znakovi i smjerokazi, 2009. godine

Likovne kolonije – od zbirke do muzeja?

U okviru je svakogodišnjih grobničkih znanstveno-stručnih skupova Grobnišćina; tragovi, znakovi i smjerokazi u Gradu Grobniku 30. rujna 2009. godine održan prvi stručni skup na temu „Likovne kolonije – od zbirke do muzeja?“

Skup je održan tijekom rada saziva umjetnika MLKG za 2009. godinu. 

U ime organizatora ovoga skupa, grobničke Čakavske katedre, voditeljica Međunarodne likovne kolonije Vlasta Juretić pozdravila je sve nazočne u Galeriji suvremene umjetnosti Grobnik. Osvrćući se na činjenicu da je ovakva stručna rasprava, koji se odvija u okviru rada saziva umjetnika MLKG 2009. neupitno vrlo značajan događaj,  kako za grobničku Koloniju, tako i za slična likovna događanja u Hrvatskoj, ali i u Europi uopće, izrazila je zadovoljstvo što se voditeljstva ovoga skupa prihvatio sručni savjetnik Međunarodne likovne kolonije Grobnik, povjesničar umjetnosti Berislav Valušek i što su višegodišnja nastojanja da se ovakav skup održi u Gradu Grobniku, konačno urodila plodom. Predstavljajući izlagače posebno se zahvalila dr.sc. Adelindi Allegretti, povjesničarki umjetnosti i likovnoj kritičarki iz Italije na odazivu i uloženome trudu. 

Povjesničar umjetnosti i moderator grobničkog skupa Berislav Valušek je, obrazlažući naziv skupa Likovne kolonije – od zbirke do muzeja? objasnio kako će se njegovim održavanjem pokušati odgovoriti na pitanje je li moguće očekivati od jednog organizacijskog oblika kojega nazivamo likovnim susretima ili likovnim kolonijama, da se jednoga dana pretvore u zbirku, odnosno muzej suvremenih umjetnosti? S istim je ciljem pozvao sve nazočne umjetnike i druge goste da nakon izlaganja koja će uslijediti, doprinesu raspravi sudjelujući u njoj..

Berislav Valušek je  dao riječ dr.sc. Adelindi Allegretti, najavljujući da će dr. Alegretti inspirativno i konkretno govoriti o centrima u Italiji koji imaju rezidencijalne programe, naglašavajući kako te programe „ne treba brkati s likovnim kolonijama jer oni su nešto slično, ali ipak nešto drugo. U svakome slučaju vrlo korisno, posebno za umjetnike iz ovogodišnjeg saziva MLKG“

UVODNA IZLAGANJA:

Povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka dr.sc. Adelinda Allegretti:

Cijelo moje izlaganje je zapravo o tome kako se razvijaju ovakva slična iskustva u Italiji. Naime, iskustva koja upravo sada doživljavamo, u Italiji ne postoje, ili barem ne u ovakvom obliku. Ne postoji pojam kolonija. Postoji jedan drugi oblik ovakvih susreta – neka vrsta rezidencijalnih zajednica, koja je namijenjena za umjetnike od 24 do 35 godina. To je ujedno i ograničenje jer su automatski isključeni svi profesionalci koji imaju više od toliko godina i ne mogu sudjelovati u takvim susretima.

         Najvažniji oblik takvih zajednica je Cittadellarte. To je nešto vrlo složeno. Njihov je utemeljitelj  Michelangelo Piastoletto, umjetnik poznat u Italiji ali i mnogo šire. Utemeljio je Zakladu Cittadellarte u talijanskom gradu Bielli, koja promovira brojne projekte među kojima je i Love Difference – Voljeti razlike, umjetnički pokret za međumediteransku politiku, za umjetnost u službi društva. 

Michelangelo Pistoletto je 1933. godine rođen u Bielli. Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća stvara prve zrcalne slike, koje 1962. godine izlaže u galeriji Promotrice u Torinu. Ova djela uvode novu retrovizornu perspektivu. Gledatelj, zajedno s dimenzijom vremena, zauzima neposrednu i aktivnu ulogu. Michelangelo Pistoletto  zatim stvara skupinu djela nazvanih Predmeti manje koja se temelje na konceptu različitosti. Ova djela začetak su pokreta Arte Povera, čiji je teoretičar Germano Celant, i koji je međunarodno prepoznat kao jedna od najvažnijih umjetničkih pravaca 20. stoljeća. Tematici ogledala se vraća 70-tih godina prošloga stoljeća. Obogaćuje ju i razvija djelima i performansima kao što je Dijeljenje-množenje ogledala. Michelangelo Pistoletto 1994. godine obznanjuje manifest Projekt umjetnost kojim umjetnost, kroz etičko-estetsku angažiranost, postaje središtem napora za odgovornu preobrazbu društva. Na 50. Biennalu u Venecij 2003. godine  je Michelangelo Pistoletto nagrađen Zlatnim lavom za životno djelo a u ožujku 2004. godine mu Sveučilište u Torinu predaje počasnu diplomu za političke znanosti. Michelangelo Pistoletto je sudionikom Biennala u Veneciji od1966. godine (1968., 1976., 1978., 1984., 1986., 1993., 1995., 2003. i 2005.),  te na Documenti u Kasselu (1968., 1982., 1992. i 1997.). Njegova djela izložena su u najvažnijim muzejima moderne i suvremene umjetnosti u svijetu (MOMA u New Yorku, Beaubourg u Parizu, Galleria Nazionale d’Arte Moderna u Rimu, Muzej suvremene umjetnosti u Seulu, Contemporary Art Museum u Toyoti, Muzej Reina Sophia u Madridu, MACBA u Barceloni, Smithsonian Institute Hirschhorn Museum u Washingtonu i drugdje.
          Michelangelo Pistoletto, umjetnik koji se bavi tzv. siromašnom umjetnošću je na bienalu u Veneciji prikazao jedan dio onoga što se događa na Cittadellarte.

         Cittadellarte je osnovana 1998. godine što je realativno nedavno. Od samoga je početka imala jednu vrlo posebnu značajku jer se radi o strogo autonomnoj zajednici. To su zajednice u prostorima kao što su bili srednjevjekovni gradovi, zatvoreni u potpunosti. Postoji jedan unutrašnji dvor i potpuno autonomna i zatvorena zajednica. koja tako želi i izgledati. Tu ne možete samo zazvoniti na vrata i ući. Umjetnici su zaštićeni potpuno od vanjskog svijeta. Tako se na neki način štiti umjetnost koja se stvara u Cittadellarte i vrata se otvaraju tek onda kada su umjetnici spremni prema vanjskom svijetu.

         Po čemu je ta zajednica posebna?

Ona ima jednu središnju jezgru sa čitavim nizom ureda koji obavljaju točno utvrđene  zadaće. To je posebna zajednica i ne postoji nešto slično u Italiji, ni u inozemstvu. Svake se godine vrši selekcija umjetnika koji će sudjelovati u Cittadellarte i to na temelju podnijetih životopisa. Umjetnik također daje obrazloženje o tome zašto želi sudjelovati u tome projektu. I naravno, radovi koji se predlažu moraju biti u skladu s odabranom temom za tu godinu, o čemu odlučuju kustosi i druge osobe koje na tome rade.

         Tema koja se odabire svake godine  je zapravo jedan projekt koji je sadržan u samom manifestu kojeg je 1994. godine izradio Michelangelo Pistoletto i kojeg je potpisao. Njime se predviđa točna zadaća koja je povjerena umjetnosti i umjetničkom istraživanju. Umjetniku  se pripisuje jedna vrlo važna uloga u društvu. Povjerena mu je moć u smislu da se cijeloj umjetničkoj produkciji uopće, i njegovoj produkciji, pripisuje osobita vrijednost, u smislu da umjetnost usmjerava društvo tj umjetnost je uvijek nepristrana – super partes – čista od onoga što se događa u svijetu. I, ako se organizacija jedne takve zajednice kao što je Cittadellarte postavlja na tako visoke moralne vrijednosti, onda to omogućuje slobodu mišljenja, omogućuje čistoću i pravu, odgovarajuću razmjenu ideja, a što više umjetnost sudjeluje u društvu, time je i društvo čišće. Na taj se način omogućava zdravlje, mir i sve ono što bi zapravo srednjevjekovni umjetnici smatrali dobrim vladanjem, odnosno dobrim upravljanjem.

         Evo, pročitat ću nekoliko rečenica, koje smatram najzanimljivijim i najznačajnijim: Na našem se planetu stvorila jedna građanska neravnoteža makroskopskih proporcija. I sada je kucnuo čas da umjetnik preuzme na sebe odgovornost da uspostavi komunikaciju između svih ostalih ljudskih djelatnosti, od gospodarstva do politike,  od znanosti do vjere, od obrazovanja do ponašanja, ukratko rečeno  sve ono što čini društveno tkivo. I ono što je najvažnije je ukloniti udaljenosti a sačuvati razlike.

         Evo, ovo iz manifesta je upravo ono što mi radimo ovdje. To je ono što je pokušao prenijeti Michelangelo Pistoletto kada je sudjelovao na Bienalu. Kada govorimo o Cittadellarte,  to je zajednica koja traje četiri mjeseca i u okvirima zadane teme. Svi koji rade u zajednici razrađuju svoje radove koji na neki način imaju svrhu spasiti svijet. Spomenula sam da postoje različiti uredi,  koji se bave svojim posebnim zadaćama, a ti su uredi posvećeni: umjetnosti, obrazovanju, ekologiji, ekonomiji, politici, duhovnosti, proizvodnji, radu, komunikaciji, modi, prehrani i arhitekturi.

         Već su sada objavljeni datumi prijava za sudjelovanje u Cittadellarte za 2010. godinu, kada će trajati kolonija od 15.6. do 15 10. 2010. Budući da se sve to događa  pod pokroviteljstvom UNESC-a, sredstva su osigurana. Treba reći da tamo ne rade samo umjetnici već i profesionalni savjetnici, Cittadellarte poziva  čak i poduzetnike, a sve se to događa u gradu Bieli gdje je snažna tekstilna industrija.

         Za 2010. godinu su organizatori već izdvojilo umjetnike koje se želi pozvati iz Azije, Afrike i Latinske Amerike. Ali neće biti pozvani samo umjetnici, već i kulturni menadžeri. Ne radi se o tome da se u Cittadellarte samo stvaraju umjetnička djela, već se nastoji ostvariti jedan potpuno otvoreni pristup –  za 360 stupnjeva Kako bi se taj proizvod mogao plasirati na tržište? Za to postići, tu su kulturni menadžeri kao posrednici između umjetnika i korisnika umjetničkog djela. Radi se o vrlo praktičnome problemu, o tome kako oni radovi koji se izrade  u Cittadellarte mogu doći na tržište, kako povezati umjetnike i korisnike umjetničkih djela, kako reklamirati prisutnost jedne zbirke i kako osnovati jedan muzej.

To je jedan  poticaj za raspravu – kako povezati umjetnike i javnost? No to su dva različita aspetkta – kako reklamirati prisutnost zbirke i kako osnovati muzej?

No, to je zapravo dio muzeologije.

         Također treba tu dodati da u Cittadelarte postoji obveza pohađanja. To je kao jedan postdiplomski studij, nešto kao magisterij. Dakle, nakon što je umjetnik prema svojem životopisu odabran, mora ostati raditi, Dopušteno je najviše 20% otsutnosti od satova. To je kao jedna škola. Tamo su, rade osam sati dnevno i na kraju dobiju svjedodžbu da su sudjelovali u tome. To je zapravo još jedan dokaz ozbiljnosti i integriteta takve zajednice.

         Sada prelazimo na neke jednostavnije strukture, da ih tako nazovemo i prvo ćemo se osvrnuti na Fabricu, koju je osnovao Benetton, proizvođač odjeće i to je zapravo škola u sklopu Benettonova  pogona, a osnovao ju je u suradnji s poznatim fotografom Olivierom Toscanijem. Inače, to je također jedna vrsta škole za umjetnike. U privitku materijala je također obrazac-prijava za upis u tu školu koja se zove Fabrica. Ovdje se također navode različita područja zanimanja, a to su: dizajn, interaktivna umjetnost, medija, glazba, fotografija,  video i vizualna komunikacija. Tu se također treba predati ispunjen obrazac za prijavu, Nakon toga, ako se odluči da kao umjetnik ulazite u neko od tih područja i da biste mogli sudjelovati u radu te škole, idete na probni rok od dva tjedna. Dakle, to je kao na poslu. Imate probni rok i ako se u tome roku utvrdi da se umjetnik ne uklapa u ono što Fabrica želi postići, zahvali mu se na sudjelovanju

         Također, dok sam tražila primjere rezidencijalnih zajednica i umjetničkih kolonija, našla sam i Muzej Carlo Zauli. Muzej Zauli je posvećen prije svega keramici. No, ovdje moram naglasiti da postoji razlika između rezidencijalne zajednice ili kolonije i radionice. To su dva pojma, dvije pojave koje imaju nekih dodirnih točaka ali to nije isto iako ih ljudi često zamjenjuju. Muzej Carlo Zauli ipak rezidencijalnom zajednicom definira to kada pozovu šest mladih umjetnika i jednog etabliranog profesionalca koji ih na neki način vodi. Nakon toga oni izrađuju umjetnička djela koja se temelje na tom iskustvu. Dakle, radi šest talijanskih umjetnika i nije otvoreno za međunarodno sudjelovanje, koji rade svaki za sebe pod paskom profesora. Ja ne mislim da je to kolonija već je to radionica. U koloniji umjetnici dijele i teret sudjelovanja i prednosti, svi su jednaki i svi stavljaju na raspolaganje svoje iskustvo, međutim, u radionici imamo jednog voditelja radionice dok drugi uče. To je osnovna razlika i ta dva pojma ne treba miješati.

         Slijedeći primjer je Nosadella. To je zapravo jedna lokacija blizu Bologne. Radi se zapravo o jednom privatnom objektu i to je dosta nova inicijativa. Tu se, razumljivo, postavlja pitanje kako to može biti prihvatljivo i korisno jednom privatniku, kakvu korist on može imati od toga? Radi se o tome da umjetnici prethodno budu odabrani na temelju iskustva i životopisa. Oni borave u jednom prostoru kojega određeno vrijeme dijele, zapravo u jedno malo većem stanu s više prostorija. Nakon toga se organiziraju izložbe u suradnji s općinom, gradom ili privatnim strukturama, ili recimo, sa sveučilištem i pokušavaju se prodati umjetnička djela koja su nastala tijekom kolonije. Inače, jasno je da, ako radite u sklopu jedne takve inicijative i ako postoji kulturni menadžer koji pomaže u promidžbi, onda je jednostavnije i prodati te likovne radove, nego umjetnicima koji ostaju zatvoreni u svojim ateljeima.

         Još jedan primjer u tome smislu je Francuski institut u Firenzi. To može biti zanimljivo francuskim kolegama koji su ovdje prisutni.Na njihovoj web stranici stoji doslovce ovako: Ako si francuski umjetnik, iz bilo kojeg područja i želiš ostvariti jedan projekt, možeš ga predložiti Institutu i opisati njegova svojstva odnosno karakteristike i vrijeme i način realizacije tog projekta, mi ti možemo pomoći u njegovoj realizaciji i također uspostaviti kontakt između tebe i lokalnih struktura.

Dakle, to je namijenjeno isključivo francuskim umjetnicima i ne radi se o koloniji već o posredovanju između umjetnika i privatnih pokrovitelja koji bi im mogli pomoći u njihovom razvoju.

         Slijedeći primjer je Diogene bivacco urbano – neka vrsta urbanog logora. Nalazi se u Torinu. To je zapravo jedan tramvaj koji je vozio po sada ugašenoj liniji i sada je pretvoren u neku vrstu ateljea na tračnicama. u Bivaccu rade samo četiri umjetnika a jedan od te četvorice je odgovorna osoba i nadgleda rad.

Oni ne rade u direktnom kontaktu s publikom ali nekoliko puta tjedno, što je sve unaprijed utvrđeno, posjetitelji mogu ući u tramvaj i razgledavati radove koji su nastali u međuvremenu te razgovarati s umjetnicima. No, to je neka vrsta posjete ateljeu i ne može biti definirano kao kolonija.

Još je jedan primjer, a to je Docva u Milanu. Radi se o udruzi koju podupire i Accademia delle science di Ferara. To je zapravo jedna prilika za eksperimentiranje različitim umjetnicima koji se nalaze u Milanu, koji dolaze izvan Milana. Nije nešto što se može usporediti s kolonijom jer se radi o ateljeu, koji se stavlja na raspolaganje umjetnicima iz raznih zemalja i u vrijeme kada oni rade, po dogovoru mogu ih posjećivati studenti, profesori, novinari, kritičari, ili vlasnici galerija, pogledati izložene radove i razgovarati s umjetnicima. To je zapravo jedan organizacijski aspekt cijele te priče. Sve u cilju uspostavljanja kontakta između kulturnih menadžera i umjetnika te promicanja njihove suradnje.

Time bih završila ovo izlaganje o rezidencijalnim zajednicama i kolonijama.

         Na pripomenu moderatora skupa Berislava Valušeka o organizaciji Res artis, dr. sc. Adelinda Allegretti je nastavila:

Res artis je nizozemska organizacija. Unatoč onome što sam govorila Italiji i o primjerima kao što je Cittadelarte u Bieli, ipak je cijela ta pojava u Italiji još u povojima na neki način tako da se uglavnom radi o različitim mogućnosti ugošćavanja i suradnje umjetnika više nego što su prave kolonije. Res artis nije kolonija već organizacija koja nastoji prepoznati takve mogućnosti organizacije kolonija ili druženja umjetnika. Oni prikupljaju obavijesti o takvim mogućnostima diljem svijeta. Njima bi se moglo dojaviti postojanje ove kolonije u Gradu Grobniku i otvoriti mogućnost za buduću suradnju s nizozemskim umjetnicima.