GROBNIČKA ČAKAVŠĆINA-ZAŠTIĆENO KULTURNO DOBRO
REPUBLIKE HRVATSKE/NEMATERIJALNA BAŠTINA

Grobnišćina; tragovi, znakovi i smjerokazi

stručni skup

Likovne kolonije – od zbirke do muzeja?

 

U okviru je svakogodišnjih grobničkih znanstveno-stručnih skupova Grobnišćina; tragovi, znakovi i smjerokazi u Gradu Grobniku 30. rujna 2009. godine održan prvi stručni skup na temu „Likovne kolonije – od zbirke do muzeja?“

Skup je održan tijekom rada saziva umjetnika MLKG za 2009. godinu. 

U ime organizatora ovoga skupa, grobničke Čakavske katedre, voditeljica Međunarodne likovne kolonije Vlasta Juretić pozdravila je sve nazočne u Galeriji suvremene umjetnosti Grobnik. Osvrćući se na činjenicu da je ovakva stručna rasprava, koji se odvija u okviru rada saziva umjetnika MLKG 2009. neupitno vrlo značajan događaj,  kako za grobničku Koloniju, tako i za slična likovna događanja u Hrvatskoj, ali i u Europi uopće, izrazila je zadovoljstvo što se voditeljstva ovoga skupa prihvatio sručni savjetnik Međunarodne likovne kolonije Grobnik, povjesničar umjetnosti Berislav Valušek i što su višegodišnja nastojanja da se ovakav skup održi u Gradu Grobniku, konačno urodila plodom. Predstavljajući izlagače posebno se zahvalila dr.sc. Adelindi Allegretti, povjesničarki umjetnosti i likovnoj kritičarki iz Italije na odazivu i uloženome trudu. 

Povjesničar umjetnosti i moderator grobničkog skupa Berislav Valušek je, obrazlažući naziv skupa Likovne kolonije – od zbirke do muzeja? objasnio kako će se njegovim održavanjem pokušati odgovoriti na pitanje je li moguće očekivati od jednog organizacijskog oblika kojega nazivamo likovnim susretima ili likovnim kolonijama, da se jednoga dana pretvore u zbirku, odnosno muzej suvremenih umjetnosti? S istim je ciljem pozvao sve nazočne umjetnike i druge goste da nakon izlaganja koja će uslijediti, doprinesu raspravi sudjelujući u njoj..
Moderator grobničkog stručnog skupa Berislav Valušek je  dao riječ dr.sc. Adelindi Allegretti, najavljujući da će dr. Alegretti inspirativno i konkretno govoriti o centrima u Italiji koji imaju rezidencijalne programe, naglašavajući kako te programe „ne treba brkati s likovnim kolonijama jer oni su nešto slično, ali ipak nešto drugo. U svakome slučaju vrlo korisno, posebno za umjetnike iz ovogodišnjeg saziva MLKG“
 
 
UVODNA IZLAGANJA:
 
Povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka dr.sc. Adelinda Allegretti:
 
Cijelo moje izlaganje je zapravo o tome kako se razvijaju ovakva slična iskustva u Italiji. Naime, iskustva koja upravo sada doživljavamo, u Italiji ne postoje, ili barem ne u ovakvom obliku. Ne postoji pojam kolonija. Postoji jedan drugi oblik ovakvih susreta - neka vrsta rezidencijalnih zajednica, koja je namijenjena za umjetnike od 24 do 35 godina. To je ujedno i ograničenje jer su automatski isključeni svi profesionalci koji imaju više od toliko godina i ne mogu sudjelovati u takvim susretima.
         Najvažniji oblik takvih zajednica je Cittadellarte. To je nešto vrlo složeno. Njihov je utemeljitelj  Michelangelo Piastoletto, umjetnik poznat u Italiji ali i mnogo šire. Utemeljio je Zakladu Cittadellarte u talijanskom gradu Bielli, koja promovira brojne projekte među kojima je i Love DifferenceVoljeti razlike, umjetnički pokret za međumediteransku politiku, za umjetnost u službi društva. 
Michelangelo Pistoletto je 1933. godine rođen u Bielli. Početkom 60-ih godina prošloga stoljeća stvara prve zrcalne slike, koje 1962. godine izlaže u galeriji Promotrice u Torinu. Ova djela uvode novu retrovizornu perspektivu. Gledatelj, zajedno s dimenzijom vremena, zauzima neposrednu i aktivnu ulogu. Michelangelo Pistoletto  zatim stvara skupinu djela nazvanih Predmeti manje koja se temelje na konceptu različitosti. Ova djela začetak su pokreta Arte Povera, čiji je teoretičar Germano Celant, i koji je međunarodno prepoznat kao jedna od najvažnijih umjetničkih pravaca 20. stoljeća. Tematici ogledala se vraća 70-tih godina prošloga stoljeća. Obogaćuje ju i razvija djelima i performansima kao što je Dijeljenje-množenje ogledala. Michelangelo Pistoletto 1994. godine obznanjuje manifest Projekt umjetnost kojim umjetnost, kroz etičko-estetsku angažiranost, postaje središtem napora za odgovornu preobrazbu društva. Na 50. Biennalu u Venecij 2003. godine  je Michelangelo Pistoletto nagrađen Zlatnim lavom za životno djelo a u ožujku 2004. godine mu Sveučilište u Torinu predaje počasnu diplomu za političke znanosti. Michelangelo Pistoletto je sudionikom Biennala u Veneciji od1966. godine (1968., 1976., 1978., 1984., 1986., 1993., 1995., 2003. i 2005.),  te na Documenti u Kasselu (1968., 1982., 1992. i 1997.). Njegova djela izložena su u najvažnijim muzejima moderne i suvremene umjetnosti u svijetu (MOMA u New Yorku, Beaubourg u Parizu, Galleria Nazionale d'Arte Moderna u Rimu, Muzej suvremene umjetnosti u Seulu, Contemporary Art Museum u Toyoti, Muzej Reina Sophia u Madridu, MACBA u Barceloni, Smithsonian Institute Hirschhorn Museum u Washingtonu i drugdje.
          Michelangelo Pistoletto, umjetnik koji se bavi tzv. siromašnom umjetnošću, je na bienalu u Veneciji prikazao jedan dio onoga što se događa na Cittadellarte.
         Cittadellarte je osnovana 1998. godine što je realativno nedavno. Od samoga je početka imala jednu vrlo posebnu značajku jer se radi o strogo autonomnoj zajednici. To su zajednice u prostorima kao što su bili srednjevjekovni gradovi, zatvoreni u potpunosti. Postoji jedan unutrašnji dvor i potpuno autonomna i zatvorena zajednica. koja tako želi i izgledati. Tu ne možete samo zazvoniti na vrata i ući. Umjetnici su zaštićeni potpuno od vanjskog svijeta. Tako se na neki način štiti umjetnost koja se stvara u Cittadellarte i vrata se otvaraju tek onda kada su umjetnici spremni prema vanjskom svijetu.
         Po čemu je ta zajednica posebna?
Ona ima jednu središnju jezgru sa čitavim nizom ureda koji obavljaju točno utvrđene  zadaće. To je posebna zajednica i ne postoji nešto slično u Italiji, ni u inozemstvu. Svake se godine vrši selekcija umjetnika koji će sudjelovati u Cittadellarte i to na temelju podnijetih životopisa. Umjetnik također daje obrazloženje o tome zašto želi sudjelovati u tome projektu. I naravno, radovi koji se predlažu moraju biti u skladu s odabranom temom za tu godinu, o čemu odlučuju kustosi i druge osobe koje na tome rade.
         Tema koja se odabire svake godine  je zapravo jedan projekt koji je sadržan u samom manifestu kojeg je 1994. godine izradio Michelangelo Pistoletto i kojeg je potpisao. Njime se predviđa točna zadaća koja je povjerena umjetnosti i umjetničkom istraživanju. Umjetniku  se pripisuje jedna vrlo važna uloga u društvu. Povjerena mu je moć u smislu da se cijeloj umjetničkoj produkciji uopće, i njegovoj produkciji, pripisuje osobita vrijednost, u smislu da umjetnost usmjerava društvo tj umjetnost je uvijek nepristrana – super partes - čista od onoga što se događa u svijetu. I, ako se organizacija jedne takve zajednice kao što je Cittadellarte postavlja na tako visoke moralne vrijednosti, onda to omogućuje slobodu mišljenja, omogućuje čistoću i pravu, odgovarajuću razmjenu ideja, a što više umjetnost sudjeluje u društvu, time je i društvo čišće. Na taj se način omogućava zdravlje, mir i sve ono što bi zapravo srednjevjekovni umjetnici smatrali dobrim vladanjem, odnosno dobrim upravljanjem.
         Evo, pročitat ću nekoliko rečenica, koje smatram najzanimljivijim i najznačajnijim: Na našem se planetu stvorila jedna građanska neravnoteža makroskopskih proporcija. I sada je kucnuo čas da umjetnik preuzme na sebe odgovornost da uspostavi komunikaciju između svih ostalih ljudskih djelatnosti, od gospodarstva do politike,  od znanosti do vjere, od obrazovanja do ponašanja, ukratko rečeno  sve ono što čini društveno tkivo.
I ono što je najvažnije je ukloniti udaljenosti a sačuvati razlike.
         Evo, ovo iz manifesta je upravo ono što mi radimo ovdje. To je ono što je pokušao prenijeti Michelangelo Pistoletto kada je sudjelovao na Bienalu. Kada govorimo o Cittadellarte,  to je zajednica koja traje četiri mjeseca i u okvirima zadane teme. Svi koji rade u zajednici razrađuju svoje radove koji na neki način imaju svrhu spasiti svijet. Spomenula sam da postoje različiti uredi,  koji se bave svojim posebnim zadaćama, a ti su uredi posvećeni: umjetnosti, obrazovanju, ekologiji, ekonomiji, politici, duhovnosti, proizvodnji, radu, komunikaciji, modi, prehrani i arhitekturi.
         Već su sada objavljeni datumi prijava za sudjelovanje u Cittadellarte za 2010. godinu, kada će trajati kolonija od 15.6. do 15 10. 2010. Budući da se sve to događa  pod pokroviteljstvom UNESC-a, sredstva su osigurana. Treba reći da tamo ne rade samo umjetnici već i profesionalni savjetnici, Cittadellarte poziva  čak i poduzetnike, a sve se to događa u gradu Bieli gdje je snažna tekstilna industrija.
         Za 2010. godinu su organizatori već izdvojilo umjetnike koje se želi pozvati iz Azije, Afrike i Latinske Amerike. Ali neće biti pozvani samo umjetnici, već i kulturni menadžeri. Ne radi se o tome da se u Cittadellarte samo stvaraju umjetnička djela, već se nastoji ostvariti jedan potpuno otvoreni pristup -  za 360 stupnjeva Kako bi se taj proizvod mogao plasirati na tržište? Za to postići, tu su kulturni menadžeri kao posrednici između umjetnika i korisnika umjetničkog djela. Radi se o vrlo praktičnome problemu, o tome kako oni radovi koji se izrade  u Cittadellarte mogu doći na tržište, kako povezati umjetnike i korisnike umjetničkih djela, kako reklamirati prisutnost jedne zbirke i kako osnovati jedan muzej.
To je jedan  poticaj za raspravu – kako povezati umjetnike i javnost? No to su dva različita aspetkta - kako reklamirati prisutnost zbirke i kako osnovati muzej?
No, to je zapravo dio muzeologije.
         Također treba tu dodati da u Cittadelarte postoji obveza pohađanja. To je kao jedan postdiplomski studij, nešto kao magisterij. Dakle, nakon što je umjetnik prema svojem životopisu odabran, mora ostati raditi, Dopušteno je najviše 20% otsutnosti od satova. To je kao jedna škola. Tamo su, rade osam sati dnevno i na kraju dobiju svjedodžbu da su sudjelovali u tome. To je zapravo još jedan dokaz ozbiljnosti i integriteta takve zajednice.
         Sada prelazimo na neke jednostavnije strukture, da ih tako nazovemo i prvo ćemo se osvrnuti na Fabricu, koju je osnovao Benetton, proizvođač odjeće i to je zapravo škola u sklopu Benettonova  pogona, a osnovao ju je u suradnji s poznatim fotografom Olivierom Toscanijem. Inače, to je također jedna vrsta škole za umjetnike. U privitku materijala je također obrazac-prijava za upis u tu školu koja se zove Fabrica. Ovdje se također navode različita područja zanimanja, a to su: dizajn, interaktivna umjetnost, medija, glazba, fotografija,  video i vizualna komunikacija. Tu se također treba predati ispunjen obrazac za prijavu, Nakon toga, ako se odluči da kao umjetnik ulazite u neko od tih područja i da biste mogli sudjelovati u radu te škole, idete na probni rok od dva tjedna. Dakle, to je kao na poslu. Imate probni rok i ako se u tome roku utvrdi da se umjetnik ne uklapa u ono što Fabrica želi postići, zahvali mu se na sudjelovanju
 
         Također, dok sam tražila primjere rezidencijalnih zajednica i umjetničkih kolonija, našla sam i Muzej Carlo Zauli. Muzej Zauli je posvećen prije svega keramici. No, ovdje moram naglasiti da postoji razlika između rezidencijalne zajednice ili kolonije i radionice. To su dva pojma, dvije pojave koje imaju nekih dodirnih točaka ali to nije isto iako ih ljudi često zamjenjuju. Muzej Carlo Zauli ipak rezidencijalnom zajednicom definira to kada pozovu šest mladih umjetnika i jednog etabliranog profesionalca koji ih na neki način vodi. Nakon toga oni izrađuju umjetnička djela koja se temelje na tom iskustvu. Dakle, radi šest talijanskih umjetnika i nije otvoreno za međunarodno sudjelovanje, koji rade svaki za sebe pod paskom profesora. Ja ne mislim da je to kolonija već je to radionica. U koloniji umjetnici dijele i teret sudjelovanja i prednosti, svi su jednaki i svi stavljaju na raspolaganje svoje iskustvo, međutim, u radionici imamo jednog voditelja radionice dok drugi uče. To je osnovna razlika i ta dva pojma ne treba miješati.
         Slijedeći primjer je Nosadella. To je zapravo jedna lokacija blizu Bologne. Radi se zapravo o jednom privatnom objektu i to je dosta nova inicijativa. Tu se, razumljivo, postavlja pitanje kako to može biti prihvatljivo i korisno jednom privatniku, kakvu korist on može imati od toga? Radi se o tome da umjetnici prethodno budu odabrani na temelju iskustva i životopisa. Oni borave u jednom prostoru kojega određeno vrijeme dijele, zapravo u jedno malo većem stanu s više prostorija. Nakon toga se organiziraju izložbe u suradnji s općinom, gradom ili privatnim strukturama, ili recimo, sa sveučilištem i pokušavaju se prodati umjetnička djela koja su nastala tijekom kolonije. Inače, jasno je da, ako radite u sklopu jedne takve inicijative i ako postoji kulturni menadžer koji pomaže u promidžbi, onda je jednostavnije i prodati te likovne radove, nego umjetnicima koji ostaju zatvoreni u svojim ateljeima.
         Još jedan primjer u tome smislu je Francuski institut u Firenzi. To može biti zanimljivo francuskim kolegama koji su ovdje prisutni.Na njihovoj web stranici stoji doslovce ovako: Ako si francuski umjetnik, iz bilo kojeg područja i želiš ostvariti jedan projekt, možeš ga predložiti Institutu i opisati njegova svojstva odnosno karakteristike i vrijeme i način realizacije tog projekta, mi ti možemo pomoći u njegovoj realizaciji i također uspostaviti kontakt između tebe i lokalnih struktura.
Dakle, to je namijenjeno isključivo francuskim umjetnicima i ne radi se o koloniji već o posredovanju između umjetnika i privatnih pokrovitelja koji bi im mogli pomoći u njihovom razvoju.
         Slijedeći primjer je Diogene bivacco urbano - neka vrsta urbanog logora. Nalazi se u Torinu. To je zapravo jedan tramvaj koji je vozio po sada ugašenoj liniji i sada je pretvoren u neku vrstu ateljea na tračnicama. u Bivaccu rade samo četiri umjetnika a jedan od te četvorice je odgovorna osoba i nadgleda rad.
Oni ne rade u direktnom kontaktu s publikom ali nekoliko puta tjedno, što je sve unaprijed utvrđeno, posjetitelji mogu ući u tramvaj i razgledavati radove koji su nastali u međuvremenu te razgovarati s umjetnicima. No, to je neka vrsta posjete ateljeu i ne može biti definirano kao kolonija.
1.                                      Još je jedan primjer, a to je Docva u Milanu. Radi se o udruzi koju podupire i Accademia delle science di Ferara. To je zapravo jedna prilika za eksperimentiranje različitim umjetnicima koji se nalaze u Milanu, koji dolaze izvan Milana. Nije nešto što se može usporediti s kolonijom jer se radi o ateljeu, koji se stavlja na raspolaganje umjetnicima iz raznih zemalja i u vrijeme kada oni rade, po dogovoru mogu ih posjećivati studenti, profesori, novinari, kritičari, ili vlasnici galerija, pogledati izložene radove i razgovarati s umjetnicima. To je zapravo jedan organizacijski aspekt cijele te priče. Sve u cilju uspostavljanja kontakta između kulturnih menadžera i umjetnika te promicanja njihove suradnje.
Time bih završila ovo izlaganje o rezidencijalnim zajednicama i kolonijama.
         Na pripomenu moderatora skupa Berislava Valušeka o organizaciji Res artis, dr. sc. Adelinda Allegretti je nastavila:
Res artis je nizozemska organizacija. Unatoč onome što sam govorila Italiji i o primjerima kao što je Cittadelarte u Bieli, ipak je cijela ta pojava u Italiji još u povojima na neki način tako da se uglavnom radi o različitim mogućnosti ugošćavanja i suradnje umjetnika više nego što su prave kolonije. Res artis nije kolonija već organizacija koja nastoji prepoznati takve mogućnosti organizacije kolonija ili druženja umjetnika. Oni prikupljaju obavijesti o takvim mogućnostima diljem svijeta. Njima bi se moglo dojaviti postojanje ove kolonije u Gradu Grobniku i otvoriti mogućnost za buduću suradnju s nizozemskim umjetnicima.
 

                                
 

Povjesničar umjetnosti Berislav Valušek:

         Padom komunizma i ustanovljavanjem hrvatske države 1991. godine, te promjenom administrativnog ustroja nakon toga - kada grad Grobnik postaje dijelom samostalne Općine Čavle - budi se zapretena povijesno-istraživačka, kulturna i umjetnička djelatnost, te ovaj kaštel u kome se danas nalazimo, postaje središtem niza kulturnih i umjetničkih manifestacija koje su danas već tradicionalne.

Sličnu situaciju možemo zadnjih 15 godina dijagnosticirati i ubicirati na području cijelog, tzv. riječkog prstena koji čine gradovi i općine koji su se do devedesetih nalazili u sastavu velike Općine Rijeka. Opći društveni, kulturni, znanstveno-istraživački i umjetnički polet koji se manifestira nizovima većih ili manjih kulturnih, umjetničkih i/ili stručno-znanstvenih manifestacija, evidentan je u Kastvu, Viškovu, Kostreni, Bakru, Kraljevici i u grobničkim općinama Čavle i Jelenje. Drugim riječima, promjenom administrativno-teritorijalnog ustroja i manje sredine oko Rijeke dobile su financijske i organizacijske mogućnosti kreiranja vlastitog kulturnog identiteta. Grobnik i Kastav u tome su daleko ispred drugih.
         Jedna od poluga stvaranja suvremenog kulturnog identiteta Grobnišćine je i Međunarodna likovna kolonija Grad Grobnik. Utemeljena 1996. godine, sada je već značajna, priznata i poznata likovna manifestacija koja se može podičiti prefiksom međunarodna. Organizaciju već trinaest godina zajednički potpisuju Općina Čavle i Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine, udruga koja se pod egidom starodrevnog ''ča'' (što) brine za sve ono što hrvatska kultura na ovim prostorima jest – od korijena do vrhova krošnje, od prapovijesti do suvremenosti.
         Likovne ili umjetničke kolonije su svojevrsni fenomen 20. st. Fenomen koji svoj temelj ima u drugoj polovici 19. st., kada su se pleneristi počeli družiti na otvorenom, u prirodi, tj. kada impresionisti, u žudnji za dnevnim svjetlom i vizualnim promjenama koje ono donosi, prvi zgotovljuju slike pod vedrim nebom, a ne više u atelijerima. Umjetničku koloniju najkraće i najpreciznije možemo odrediti kao okupljanje umjetnika na određeno vrijeme, u određenim mjestima koja osiguravaju uvjete za njihovo kratkotrajno druženje i likovno stvaralaštvo. U Hrvatskoj se umjetničke kolonije javljaju početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Prva je osnovana 1950. u Iloku. Od 1953. neprekidno djeluje Likovna kolonija Rovinj uz koju se veže nastanak Zavičajnog muzeja Rovinj i zbirke moderne umjetnosti. Nedavno je u Rovinju predstavljen i katalog te zbirke. Godine 1965. osnovan je Grad umjetnika Grožnjan, a od 1965. do 1967. djelovala je Likovna kolonija u Biogradu, koja je također obogatila fundus biogradskog Zavičajnog muzeja. Samo na području Hrvatske primjera ima bezbroj.
Domovinski rat u Hrvatskoj (1991. - 1995.) bio je razlogom odumiranja velikog broja kolonija, ali su se nakon njega pojavile nove. Grobnička, između ostalih, kao prva.
         Međutim, veliki broj umjetničkih kolonija, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, često se puta primarno svodi i svodio na druženje i zabavu umjetnika, dok se s mnogobrojnim rezultatima produkcije – nakon završetka kreativnog druženja – nije znalo što i kamo. Veliki organizacijski i financijski napori koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća ulagani u izložbe obližnje Opatije, kao što je Međunarodni Ex tempore – Opatija, ili se još ulažu u vološćanski Mandrać, obezvrijeđeni su nepostojanjem ustanove koja bi se brinula za umjetnička djela koja ostaju po njihovu završetku.
         Za grobničku likovnu koloniju značajno je da se od osnutka oslonila na iskustvo, znanje i profesionalizam istaknutih hrvatskih povjesničara umjetnosti. Od samih početaka bilježimo imena kao što su Tonko Maroević, Ervin Dubrović, Boris Toman, moja malenkost itd. Također, kao i u primjeru gore spomenutih Rovinja i Biograda, bijenalni ritam grobničke kolonije iznjedrio je Galeriju suvremene likovne umjetnosti, kao prirodan i nužan institucionalni i prostorno -organizacijski okvir pregalaštva, dok je daljnji logični slijed bilo utemeljenje Zbirke suvremene likovne umjetnosti koja je nastajala usporedno s kolonijom, a svoje je osnovne obrise dobila već nakon prvog saziva.
         Budući da sadržaj ne može bez oblika, i grobnički je kaštel upisao razlog više za svoje ubrzano obnavljanje, te je 1999. svečano otvoren izlagački prostor Galerije suvremene likovne umjetnosti, u kome smo danas.
         Rijeka je grad kome Grobnišćina prirodno inklinira, grad s bogatom likovnom baštinom, snažnom muzejsko-galerijskom tradicijom i živom umjetničkom scenom. Od herojskih i danas gotovo mitskih riječkih Salona (1954. - 1963.), Biennala mladih (1960. - 1991.), Međunarodne izložbe originalnog crteža (od 1968.), Biennala mladih Mediterana (1993. - 1997.) do svih onih velikih, retrospektivnih i monografskih izložbi domaćih i stranih umjetnika, Rijeka je (odmah nakon Zagreba), možemo slobodno reći, najznačajniji i najpropulzivniji likovni centar države.
         U takvom neposrednom susjedstvu nije lako osmisliti i profilirati likovni program koji bi mogao biti bolji, jednako dobar ili barem komplementaran.
Zato je bio potpuno ispravan izbor organizatora koji se ograničio na tzv. main stream hrvatske autore, poglavito s riječkog i istarskog područja, te na slikare sa šireg hrvatskog prostora. Takav je, prividno neambiciozan pristup omogućio daljnje nadograđivanje umjetničke kakvoće, a na temeljima iskustava (dobrih i loših) koje svaka organizacija u svojim počecima mora iskusiti.
Širenjem interesa na ostale dijelove Hrvatske, jačala je i svijest o potrebnoj internacionalizaciji, kako kolonije, tako i zbirke, pa danas već možemo govoriti o značajnim doprinosima autora iz Italije, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Austrije, te o proširivanju suradnje s umjetnicima iz Mađarske, Njemačke i Francuske. Tangencijalno su zastupljeni i autori iz Nizozemske, Španjolske, Francuske, Brazila, pa čak i Japana i Kine, a ovogodišnji saziv nadopuniti će Zbirku s djelima autora iz Argentine, Gruzije, Kurdistana, Meksika, Poljske, Rusije i Švicarske.

         U slučaju odabira autora ne možemo govoriti o autorima identične, slične ili nadopisne likovne poetike, već o slikarima/slikaricama i kiparima čija je umjetnička specifična težina alibi dostatan za izbor, mada bi i malo jači napor ka otkrivanju sličnosti zasigurno bio plodonosan, ali u našem slučaju nepotreban. Možemo ih i smijemo doživjeti kao umjetnike koji su dali značajan obol jednoj lokalnoj situacija koja polako, ali sigurno nadrasta svoje okvire i pretvara se u dugotrajan i osmišljen napor uobličavanja galerijske djelatnosti koja poprima muzejske konture.

         Međunarodna likovna kolonija Grada Grobnika profilirala se kao dobrodošla nadopuna suvremenih autorskih situacija, kako Rijeke i šire regije, tako i Hrvatske, a već polako i susjednih zemalja. Jer muzejski se otkupi u svrhu oblikovanja likovnih zbirki najčešće temelje na zaokruživanju povijesnih situacija ili na načelu medijskih i/ili jezičnih inovacija, dok zbirke koje nastaju u sklopu likovnih kolonija – kao grobnička – predstavljaju situaciju puno šire. Ili drugim riječima – umjetnički muzeji nastoje za budućnost sačuvati prijelomne trenutke umjetnosti, dok zbirke likovnih kolonija prikazuju stanje na površinama oba prelomljena kraja. Riječ je o opni i supstratu, o uglačanoj površini i poprečnom presjeku.
         Svaka zbirka, kao usustavljeni, domišljeni, živi organizam teži  promjenama, pa je u nekim budućim vremenima moguće i njezino redefiniranje, ali već sada treba naglasiti činjenicu izuzetno profesionalnog stava i prakse voditelja Kolonije. Profesionalna razina manifestacije dosegnuta je suradnjom s likovnim umjetnicima, povjesničarima umjetnosti, dizajnerima, fotografima..., dakle sa svima koji u ukupnosti djelovanja polučuju onaj toliko potreban i željen sinegrijski učinak.
         Prvo predstavljanje zbirke izvan granica Hrvatske, u njemačkom gradu Sindelfingenu, bio je potez svjesne i odgovorne želje za usporedbom, valorizacijom i pozicioniranjem koje neće biti određeno samo i jedino lokalnim parametrima.
         I da se vratimo na početak, u slučaju Međunarodne likovne kolonije, Grobnik više nećemo povezivati sa smrću, već upravo suprotno – sa životnim i živim organizmom koji cvjeta, raste i donosi plodove umjetnosti.
 
 
Anamarija Stibilj Šajn:
univ. dipl. povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka iz Slovenije
 
         Radni susreti likovnih umjetnika su brojni. Na njima umjetnici stvaraju, u društvu s kolegama – umjetnicima osvaruju osobni senzibilitet, zajedno razmišljaju o aktualnim likovnim pitanjima i prijateljski se povezuju. Često se njihova djela po zavrešetku rada kolonije »rasprše« u nepoznato. Moramo biti svijesni da su likovna ostvarenja svake kolonije klice stalne zbirke. Takva su nas promišljanja vodila također i pri građenju projekta Međunarodne likovne radionice »Slovenija, otvorena za umjetnost«, koji se već 18 godina održava na Sinjem vrhu iznad Ajdovščine. Dopustite da vam na konkretnome primjeru predstavim put od likovne kolonije do zbirke. Djela, nastala u radionici, najprije idu na izložbena putovanja u četiri slovenske galerije (u Kosovelov dom u Sežani, u galeriju Velenje, na Izložbu Nikolaja Pernata u Idriju i u Galeriju Šivčeva kuća u Radovljici). Oni također financijski podupiru tiskanje kataloga. Na kraju izložbi djela se raspodijele između spomenutih galerija. Zapravo, spremljena u depoe, postaju dio njihovih zbirki. Dogovorili smo se da svakih nekoliko godina od ovih djela pripreme izložbu s katalogom. Nadamo se da će slike iz tog fundusa jednom postati Muzej suvremene likovne umjetnosti međunarodnoga značaja, kakvog na slovenskim prostorima nemamo.
         Neki dvoje o kvaliteti likovnih djela, koja nastaju u kolonijama, kao da autor u »razigranoj« atmosferi nije skoncentriran na sam stvaralački proces. No tu je i obrana od takvih promišljanja. Umjetniku na koloniji stvorimo optimalne uvjete za stvaranje. Oslobođen je od briga svakodnevice i njegove se aktivnosti svode samo na stvaranje jer, sve ostalo je osigurano.
         Pri njegovome ga likovnome stvaralaštvu ne ometaju banalne stvari. Autor se lako usredotoči samo na stvaranje. Pri tom se obično ne obraća vratolomnim promjenama, ali se nastavlja poetika, tipična ateljerski rad i tako u isproban likovni jezik unaša nove naglaske, koji su posljedica percepcije trenutka i prostora u kojemu stvara.
         Često čujemo da likovno djelo treba stvarati i vidjeti u kontekstu. Najviše se misli na socijalni, društveni kontekst. To je mnogo više. Među ostalim, tu su vrijeme i prostor.
         I tako djela, stvorena na kolonijama, ostaju u (širem) prostoru, gdje su nastala. Neka tamo ona dobiju svoje mjesto i vrijednost. Nekao ostanu kao trajno svjedočanstvo događaja i rezultata, koji su ti događaji pustili za sobom. Neka također tako budu shvaćena... Iako, nije za podcijeniti njihove umjetničke vrijednosti.
         Svaka kolonija donosi komadić aktualnog događanja sa šire likovne pozornice. Donosi pogled na aktualnu likovnu scenu.  Bogati vidjenja i viziju likovne umjetnosti te otvara pogled u mulitimedijnost, toliko značajnu za suvremenu umjetnost.
         Zato vrijedi iskoristiti nastala djela te ih ugraditi u koncept javnog značaja. Kolonije su jedna od rijetkih mogućnosti za osnivanje stalnih zbirki, ili čak jedina, a kupnje su likovnih djela za zbirke prava rijetkost.
Likovna kolonija je dakle najjednostavniji put do zbirke i zatim do muzeja. Djela su tu, treba ih uključiti u zbirku, dati im javni zanačaj kojeg nedvojbeno zaslužuju.
Zapravo, sva druga skupljanja za postavu stalne zbirke su teže provodljive ... Mogućnost nam je dana i iskoristiti je treba!
         Dr. France Bernik je zapisao: "Umjetnost je stvar pojedinca, namijenjena svim ljudima."
         Neka to budu neposredno iznijete umjetničke priče, ostvarene na likovnim kolonijama namijenjene svim ljudima, neka postanu zbirke javnoga značaja.
 
 
 
RASPRAVA
Akademski kipar i sudionik svih saziva umjetnika u okviru MLKG Zvonimir Kamenar Funči je skupu predložio da se razmotri mogućnost promjene termina kolonija koji naziv asocira na nešto neprimjereno kada su kolonije u pitanju i, po njegovom mišljenju, umjetnika stavlja u jedan neadekvatan položaj.
U 40 godina rada je bio sudionikom mnogih likovnih susreta i kao takav prenosi svoja iskustva: Bio sam na mnogim simpozijima i uvidio da većina organizatora marljivo i pošteno rade ali ima i onih koji na brzinu skupljaju djela i to ne „pčelinjim“ načinom,  već „trutovskim“, što umjetnici odmah primjete. Veteran sam i bio sam u više zemalja i imam iskustva te smatram da bi trebalo odavde u svijet odaslati jednu deklaraciju, jedan prijedlog o promjeni naziva ovakvih likovnih susreta, da umjetnici kada dobiju dopis čitaju neki ljepši naziv, da se osjećaju slobodnim, da mogu slobodno raditi, razumljivo, s puno ozbiljnosti i odgovornosti. A odgovornost daleko ljepše izgleda kada su umjetnik i organizator suodgovorni.
Vinko Šaina, umjetnik iz Labina i voditelj Galerije Alvona uključio se u raspravu podržavajući inicijativu da se naziv ovakvih zajednica promijeni.
Nastavio je s prisjećanjem na početni saziv grobničke Kolonije, u kojem je i sam sudjelovao. U to je vrijeme bio predsjednikom HDLU-a za Istru i u razgovorima s kolegom, predsjednikom HDLU-a Rijeka,  podržali su tada osnivanje MLKG u Gradu Grobniku, uz preporuku da se u taj projekt ide pod nadzorom povjesničara umjetnosti, „jer činjenica da organizator usko surađuje s povjesničarima umjetnosti najbolje dokazuje ozbiljnost projekta“. Nadalje je Vinko Šaina izrazio zadovoljstvo što danas može posvjedočiti da je organizator taj naputak  svih 13 godina u cijelosti poštovao, što je rezultiralo vrijednim fundusom kvalitetnih djela koje su u Gradu Grobniku u tim godinama stvorene.  „Lijepo je da nakon niza godina imamo snimak toga što se događalo na riječkoj, istarskoj i šire, hrvatskoj likovnoj sceni i sada je intencija ka europskoj, svjetskoj…Podržavam tako kvalitetan pristup a ja imam viziju da će se tu dogoditi nešto dobro. Imam osjećaj kao da se ovdje u Grobniku nalazim u jednom svemirskom brodu - vani je lijepo, a unutra je isto lijepo i tu se mora dogoditi nešto dobro; organizacija je dobra, u neposrednoj blizini su gradovi Rijeka i Opatija. Ovo može postati jedan kulturni centar šireg značaja. Kao protuteža materijalizmu umjetnici ostalim ljudima šalju signale. Trebalo bi okupljati što više ljudi da što više njih mogu pročitati te poruke koje iz Grobnika šalju hrvatski umjetnici i umjetnici iz svijeta. Jer svaki umjetnik svojim djelom šalje poruku za bolji svijet, ljepši, pravedniji, ekološki čist itd. Zdušno pozdravljam ovaj skup uz želju da organizator ideju i dalje nadograđuje.“
Predsjednik eđunarodne udruge umjetnika Syrlin iz Stuttgarta Wolfgang Wunderlich je svoj prilog raspravi početo s riječima: „Ja sam danas popodne vrlo mnogo naučio. Dolazim iz zemlje u kojoj kolonija u tome smislu kao ovdje, nije poznata. Ovdje se na relativno jednostavan način stvaraju djela i povezuju umjetnici. Primjerice, u Njemačkoj se umjetnička djela uglavnom izlažu unutar četiri zida. Uglavnom je tako, ne samo u Njemačkoj već i u ostalim zemljama sjeverne Europe, ne samo likovna umjetnost već i kazalište i književnost su zapravo pozadinska priča. Ovdje umjetnost živi i to je nešto što bi se trebalo prenijeti u Njemačku. Bitno je i to da ne samo da pokažemo već i da pokušamo prodati. Upravo dolazim iz Poljske i ova ideja kolonije bi se mogla prenijeti ne samo u Njemačku, već i u Poljsku, Englesku…diljem Europe. Sviđa mi se sama ideja-vodilja ovoga projekta, nadam se da se naziv može promijeniti ali sama ideja-vodilja - sam projekt je nešto što se može prenijeti u Europu. Slažem se s dr. Ostbergom (menadžer u kulturi za regiju Stuttgart), da bi ovakav projekt trebao ostati na ovako visokom nivou, u kojem sudjeluju afirmirani umjetnici. Naravno, bitno je, jer i umjetnici trebaju živjeti, da se oni predstave široj javnosti, a ne da djela postaju samo dio Zbirke“, zaključio je svoj prilog raspravi gospodin Wolfgang Wunderlich.
Moderator skupa Berislav Valušek je u ovome dijelu rasprave prihvatio mogućnost da se naziv kolonija promijeni, uz pojašnjenje da to ovisi o samom organizatoru, ali je pripomenuo da se negativni stavovi u odnosu na termin kolonija imaju uglavnom kada se misli na koloniju u političkom žargonu. „Međutim, kolonija postoji i u biljnome i životinjskome svijetu, dakle ima puno kolonija, a u Grobniku do osnutka ove kolonije nije postojala umjetnost, nije postojala Galerija, a što je najvažnije, nisu postojali umjetnici. U Grobnik su došli umjentnici, oni su stvorili koloniju, ta kolonija je stvorila umjetnička djela koja su stvorila zbirku, zbirka  je stvorila Galeriju, a jednoga dana i muzej. To je stvarno kolonija, ali to je stvar termina“, dodao je. Zatim je, prihvaćajući inicijativu umjetnika Vinka Šaine, predložio da umjetnici ovoga saziva sačine jedan manifest, pa će to biti manifest ovoga saziva. Nadalje je predložio gospodinu Wolfgangu Wunderlichu da zajedničkim snagama počnemo izvoziti koncept ex-tempore, likovne kolonije, „ali, naravno, da to i naplatimo – na sjever, da to bude naš izvozni proizvod!“  
U raspravu se zatim uključila dr.sc. Adelinda Allegretti: „Bez obzira koliko smo mi osobno doživjeli i kolika su naša iskustva, ja bih se htjela ovdje obvezati da ću s gospodinom Wolfgangom Wunderlichom i voditeljem ove kolonije surađivati i podupirati njihov rad. Također mi se dopada ova ideja, koju je spomenuo Vinko Šaina, da imam jednu poznatu Galeriju, kojoj se mogu uvijek obratiti,  u jednoj zemlji u kojoj nikad do sada nisam bila, u kojoj nisam do sada imala kontakata. Također mi se dopada ideja o jednoj izložbi koja bi se održala ovdje slijedećeg ljeta. To su svakako pločice jednog mozaika koji bi kroz godinu-dvije mogao prerasti u nešto veće.“ U nastavku je dr.sc. Allegretti iznijela prijedlog nazočnim umjetnicima: „Vi svi ovdje  radite, imate svoj stil, pored vas rade drugi umjetnici koji se bave drugim tehnikama i drugim temama. Predlažem da pokušate stvoriti zajedničko djelo, da radite na jednom platnu, recimo, sa četiri, šest, osam ili koliko već ruku…Ili da, recimo, izradite zajedničke instalacije, gdje primjerice, kipar odradi jedan dio, akvarelisti drugi ili nekom drugom tehnikom. To bi bilo novo djelo, nešto sasvim novo i različito od onoga što ste sami napravili u svojem ateljeu i to bi se temeljilo na ovome iskustvu. Ovih ste se dana imali prilike međusobno upoznati i prepoznati kolegu koji vam je najsličniji i s njime surađivati na zajedničkom djelu.
Također je ideja da se uključe djeca. Djeca imaju jedan neposredan doživljaj umjetnosti, koji odrasli više nemaju. Za pojašnjenje je ovoga prijedloga dr.sc. Allegretti ispričala svoje osobno iskustvo iz jednog malog mjesta u okolici Rima, koje nije imalo nikave šanse za razvoj turizma. Međutim, odlučili su otvoriti za umjetnike jedan mali prostor. Svatko od njih je imao dva tjedna za organizaciju vlastite izložbe s desetak do dvanaest radova. Grad bi organizirao izložbu, a u zamjenu bi umjetnik ostavio jedan rad organizatoru. Nakon službenog otvaranja izložbe bi se organizirao susret umjetnika i djece, koja bi došla sa svojim nastavnicima. Umjetnik bi nekoliko sati razgovarao s njima, odgovarao na njihova pitanja, objašnjavao im tehnike, koja je smisao djela, a djeca bi nakon povratka u razred radila svoj vlastiti rad, koji je bio inspiriran tim susretom. Učinak je bio očit jer dok bi kod otvaranja izložbe odrasli odmah išli za stol s domjenkom, djeca bi razgledavala radove i čak se upisivala u knjigu dojmova. Djeca su pokazivala daleko veće zanimanje za umjetnost od odraslih a to je ujedno i način kako djecu približiti umjetnosti od početka i pokazati im da umjetnik nije neki pustinjak za sebe nego osoba kao i svi drugi. U Italiji je problem jer muzeji nemaju kamo izložiti sva djela i mislim da je ovo jedan od načina kako ustvari reklamirati umjetnost.
         Umjetnik Vinko Šaina se još jednom javio u raspravi s prijedlogom da budući grobnički muzej suvremene umjetnosti kreiraju umjetnici.
         Na prijedlog Vinka Šaine nadovezala se dr.sc. Allegretti s primjedbom da kada se radi o jednome muzeju, ne može biti riječi samo o izgledu samoga objekta. U Italiji je nedavno stupio na snagu zakon po kojemu muzeji moraju imati i prateće sadržaje, kao što su knjižnica i dječja učionica, što spada u menadžersku kulturu jer nastoji privući ljude jer treba opravdati sredstva uložena u te prostori, koja su uobičajeno jako velika. To je poruka da je muzej i sve oko njega poželjno mjesto na kojem će roditelji moći provesti lijep dan s djecom. Na taj način i posjetitelji muzeja postaju dio kulturnog bogatstva, muzej više nije nešto pod staklenim zvonom, nije prošlost koja nema budućnosti.
            S ovime je rasprava bila završena te je povjesničar umjetnosti Berislav Valušek zaključio rad stručnog skupa „Likovne kolonije – od zbirke do muzeja“, izražavajući zadovoljstvo što je skup održan, u dobroj vjeri da će slijedeći stručni skup po izlagačima biti brojnijim.