GROBNIČKA ČAKAVŠĆINA-ZAŠTIĆENO KULTURNO DOBRO
REPUBLIKE HRVATSKE/NEMATERIJALNA BAŠTINA

Projekti od posebnog značaja

ZAINTERESIRANI SE TREBAJU JAVITI OSOBNO U SJEDIŠTE KATEDRE!


UVJETE ZA OTVARANJE NOVIH RADNIH MJESTA STVARAJU SPOSOBNI I AMBICIOZNI

CONDITIONS FOR NEW JOSB ARE CREATED BY THE ABLE AND THE AMBITIOUS

Projekt "Mogućnosti samozapošljavanja u okviru kulturne proizvodnje" pruža niz  jedinstvenih prilika za sposobne i ambiciozne  -  voditelje  posebnih programa

The project "Opportunities for self-employment within cultural production" provides a number of opportunities for the capable and the ambitious - leaders of special projects

Posebni projekti – rariteti/inovacije

Special projects - a global innovation

Opširnije...

VIDIKOVAC GROBNIK

KULTURNO – TURISTIČKE INICIJATIVE

 

VIDIKOVAC GROBNIK  - ŠETNICA ZIDINAMA GROBNIČKOG A KAŠTELA

Projekt VIDIKOVAC GROBNIK - šetnica kaštelskim zidinama će značajno obogatiti turističku ponudu Grobnišćine kao povjesno izuzetno značajnog hrvatskog područja, a koje je do sada u turističkom smislu vrlo malo iskorišteno. Grobnički Vidikovac će za šire područje biti izuzetna turistička atrakcija jer pogled s grobničkoga Kaštela puca na cijeli Kvarner i otoke, a zaleđe mu uokviruje šire poznato Grobničko polje, okruženo sa zapada jednim krakom rimskoga puta (limesa) te u nastavku planinskim nizom koji Grobnišćinu spaja s Gorskim kotarom i kao svojevrsnim je njegovim predvorjem.  Grobnički Kaštel je u povijesti imao svoj Vidikovac (Belveder), koji bi u budućnosti trebao biti dijelom grobničkog Parka skulptura. Štoviše, da isti prostor nije u zadnjih nekoliko desetljeća devastiran izgradnjom Vodospreme, Park skulptura bi mogao zasjati u vrlo kratkom vremenu jer su već na nekoliko skulptura planiranih za postavu u staroj gradskoj jezgri umjetnici završili rad. Osim zidina Kaštela, kaštelske kule će oživotvorenjem Vidikovca postati  izvanrednim točkama za moguće druge sadržaje, primjerice Zvjezdarnice i sl. Nadalje, VIDIKOVAC GROBNIK će biti dijelom vrlo posjećenog „krova“ budućeg srednjovjekovnog skriptorija – Pisarnice Grobnik

2010 godina - MeD.sajam Antik_Kunst Stuttgar

 

FOTO

Foto 1

Foto 2


MEĐUNARODNA SURADNJA GROBNIČKE LIKOVNE KOLONIJE

Grobnička Likovna kolonija u petnaestu godinu svojega plodnoga rada ulazi s još jednim uspješno raliziranim programom – nedavnim sudjelovanjem na međunarodnom sajmu Kunst&Antik 2010. / Stuttgart-Sindelfingen
Od ove se godine na ovome Sajmu, odlukom organizatora, po jedna zemlja predstavlja na poseban način – kao zemlja-gost Sajma. Prva zemlja-gost je bila Hrvatska, iz koje je na sudjelovanje pozvana Međunarodna likovna kolonija Grobnik.


Međunarodna suradnje grobničke Likovne kolonije bilježi svoje početke krajem prošloga stoljeća, od kada u svaki novi saziv grobničke Kolonije, osim hrvatskih umjetnika, dolaze i gosti-umjetnici iz mnogih zemalja svijeta: Slovenije, Italije, Austrije, Njemačke, Mađarske, Francuske, Španjolske, Švicarske, Poljske, Argentine, Brazila, Japana i Kine... Suradnja s inozemstvom Međunarodne likovne kolonije Grobnik se od 2002. godine širi i od tada do danas je u grobničkoj Galeriji suvremene umjetnosti postavljeno niz izložbi inozemnih autora.
Na međunarodnom sajmu umjetnosti Kunst&Antik2010./ Stuttgart-Sindelfingen koji je održan od 15. do 17. siječnja, među dvadesetak zemalja Europe, Hrvatsku je zastupala Međunarodna likovna kolonija Grobnik.
MLKG je na ovome Sajmu gostovala na poziv organizatora - međunarodne udruge umjetnika Syrlin iz Stuttgarta. Slijed je to višegodišnje uspješne suradnje grobničke Čakavske katedre i Syrlina, koja je već tri godine vrlo intenzivna. Tada su počele pripreme za veliku izložbu u Stuttgartu/ Kongresni centar Sindelfingen, koja je realizirana sa102 likovna rada iz grobničkog fundusa umjetnina od 3.do 28. rujna 2008. godine. Nakon uspješne realizacije ove izložbe, ta je suradnja nastavljena uzvratnom izložbom u grobničkoj Galeriji suvremene umjetnosti, od 12. lipnja do 25. kolovoza.2009. godine. Na ovoj je izložbi bilo zastupljeno 13 autora - članova međunarodne udruge umjetnika Syrlin, iz Njemačke i drugih zemalja.
Ova suradnja između Syrlina i grobničke MLK još više snaži tijekom 2009. godine, sa sudjelovanjem desetak članova Syrlin-a u radu Međunarodne likovne kolonije Grobnik 2009. - od 28. rujna do 3. listopada.
Tijekom manifestacije Grobnička jesen 2009. je u grobničkome Kaštelu bilo vrlo živo. Kroz rad Međunarodne likovne kolonije Grobnik 2009. umjetnici iz mnogih zemalja svijeta su prostore Kaštela tjedan dana ćutili svojim domom. Njih su preko dvadeset tih dana stvarali nova djela i bogatili fundus kulturnih dobara grobničkoga Kaštela.
U cilju daljnjeg snaženja međunarodne suradnje, grobnička Likovna kolonija 30. rujna 2009. godine u Galeriji suvremene umjetnosti Grobnik organizira prvi međunarodni stručni skup na temu Likovne kolonije – od zbirke do muzeja? Isti je skup vodio stručni savjetnik Međunarodne likovne kolonije Grobnik povjesničar umjetnosti Berislav Valušek. Na ovome je skupu, pored ostalih gostiju iz inozemstva, sudjelovao i predsjednik međunarodne udruge Syrlin Wolfgang Wunderlich. Slijedom rasprava na istome stručnome skupu, gospodin Wolfgang Wunderlich je već u listopadu pozvao Međunarodnu likovnu koloniju Grobnik da se na Sajmu Kunst&Antik Stuttgart/Sindelfingen 2010. predstavi europskoj publici, kojoj je pojam likovna kolonija poprilično nepoznat. Savjetnica Odbora međunarodne udruge umjetnika Syrlin Melanka Herbut obavila je odabir likovnih radova koji bi trebali biti izloženi na Sajmu.
Grobnička Čakavska katedra, u okviru koje djeluje Međunarodna likovna kolonija Grobnik, je u studenom 2009. godine izašla pred Općinu Čavle s konkretnim prijedlogom za sudjelovanje na Sajmu umjetnosti u Njemačkoj. Općina Čavle se, na čelu s načelnikom Željkom Lambaša, prihvatila pokroviteljstva, a supokroviteljstva Turistička zajednica Općine Čavle i Primorsko-goranska županija.
Organizator Sajma je odlučio da će Međunarodna likovna kolonija Grobnik biti predstavljena s 37 likovnih radova. Ali, organizator ujedno pokreće još jedan način predstavljanja na Sajmu – svake će godine jedan od izlagača predstavljati svoju zemlju. Svake će godine jedna zemlja biti proglašena gostom Sajma.
Čast da bude prva zemlja-gost stuttgartskog Sajma umjetnosti pripala je Hrvatskoj, a grobničkoj Međunarodnoj likovnoj koloniji i čast i obveza da realizaciji ovoga dijela međunarodne suradnje priđe s posebnom odgovornošću.
Odmah se krenulo s pripremama i 14. siječnja 2010. godine su na putovanje u Njemačku krenuli predstavnici grobničke Čakavske katedre, Općine Čavle, Turističke zajednice Općine Čavle i Klapa Grobnik.
Sindelfingenški je dio stuttgartskog područja predstavnicima grobničke MLK Grobnik i Općine Čavle bio poznat. Pa ipak, dolazak u snijegom prekriveni grad pružao je drugačije slike od onih toplorujanskih od pretprošle godine. Područje, koje neupitno ima i povjesno zanimljive djelove, preplavila je industrija, posebice automobilska, na kojem je uvijek popunjeno desetak hotela, živi intenzivno, a sajamski su prostori popunjen kroz cijelu godinu. Bez obzira na visok nivo zagađenosti koju ispušta industrija, posjetitelje na svakome koraku dočekuju urednost i uređenost prostora na kojem se zatekneš. Sajamski prostor Sindefingen se prostire na 40000 četvornih metara, od čega je na 8000 četvornih metara od 15. do 17. siječnja predstavljeno suvremeno likovno stvaralaštvo mnogih zemalja, među kojima i Hrvatske, s 37 likovnih radova Međunarodne likovne kolonije Grobnik.
Obraćajući se više tisuća nazočnih izlagača i posjetitelja na službenom otvaranju Sajma, u pozdravnim su riječima govornici uputili posebno srdačne pozdrave Hrvatskoj kao prvoj zemlji-gostu Sajma. Za Grobničane nisu štedjeli lijepe riječi dobrodošlice: gospodin Roland Bernhard, regionalni čelnik za veliko područje Sindelfingen-Böblingen, dr Susanne Eisenmann, gradonačelnica za kulturu grada Stuttgarta, gospodin Ralph Hohenstein, direktor Sajma te gospodin Wolfgang Wunderlich, organizator i predsjednik međunarodne udruge umjetnika Syrlin iz Stuttgarta. U nastavku su se stuttgartski čelnici uputili na hrvatski štand, na štand zemlje - gosta, gdje su im se Grobničani zahvalili na srdačnoj dobrodošlici i uručili im prigodne darove - u ime grobničke Čakavske katedre voditeljica Međunarodne likovne kolonije Grobnik Vlasta Juretić, a u ime načelnika Općine Čavle Željka Lambaše i Općinskoga vijeća Općine Čavle, zahvalio se predsjednik Općinskoga vijeća Josip Čargonja.
Budući da je otvarnje sajma bilo upravo 15. siječnja, ujedno je ovim predstavljanjem Međunarodne likovne Grobnik na osobit način obilježena 18. godina priznanja Republike Hrvatske u inozemstvu, što je naglašeno u razgovoru s domaćinima i savjetnicom Generalnog konzula RH u Stuttgartu Mirjanom Božić, koja je također nazočila cijelom događaju. Gospođa Mirjana Božić je pozdravljajući u ime stuttgartskog Konzlata RH izrazila zadovoljstvo uspješnim sudjelovanjem Međunarodne likovne kolonije Grobnik na Sajmu, upućujući pri tom ekipi s Grobnišćine poziv da u ponedjeljak 18. siječnja budu gosti Konzulata, ali se ekipa MLK Grobnik tom pozivu nije mogla odazvati jer je za 18. siječnja već ranije planiran povratak u Domovinu.
Kako je ove godine Hrvatska bila prva zemlja-gost Sajma Kunst&Antik Stuttgart-Sindelfingen, toj su časnoj obvezi odgovorili, odnosno uspješno obavili predstavljanje: Vinko Škaron, dopredsjednik grobničke Čakavske katedre, Vlasta Juretić, voditeljica MLKG, Željka Frlan, članica Predsjedništva, povjesničar umjetnosti Berislav Valušek, stručni savjetnik MLKG i Zvonimir Kamenar Funči, predstavnik umjetnika u Skupštini Katedre te predstavnice Turističke zajednice Općine Čavle, koje su u Njemačku donijela mirise i okuse užeg i šireg zavičaja. Tako su mnogobrojni gosti našega štanda imali prilike probati grobnički sir, pršut i druge suhomesnate proizvode, palentu kompiricu, masline i maslinovo ulje, suhe smokve, razna pića, kao što su, primjerice, biska, brusnica, ruta i medica te vrbničku žlahtinu, ali i razne pekarske proizvode. Bilo je u ponudi još mnogo čega, a da se gosti hrvatskoga štanda svih tih dobrih okusa i mirisa što duže sjećaju, znalački su se brinule Gordana Gržetić, Gordana Saršon, Christiane Jordan i Grozdana Rak, kao domaćice na dijelu našega štanda, gdje je bila degustacija svih tih delicija.
Općinu Čavle su predstavljali predsjednik Općinskoga vijeća Josip Čargonja i savjetnik Načelnika za društvene djelatnosti Robert Zaharija.
Što se glazbenog dijela tiče, sve je bilo u znaku Klape Grobnik jer je program otvaranja Sajma i započeo i završio njihovom pjesmom, što je više tisuća posjetitelja pozdravilo toplim pljeskom. Na zajedničkoj večeri svih izlagača 16. siječnja Klapa Grobnik je također imala svoj nastup. Pored toga je, po programu Sajma u nedjelju 17. siječnja, Klapa Grobnik održala završni koncert.
A da sve bude zabilježeno slikom i video materijalom, brinuo se Robert Kalčić iz IRS Art studia.
U sajamskom je katalogu na dvije stranice, pod naslovom Museum Katedra Grobnik – Gemeinde Cavle bei Rijeka zorno su predstavljeni grobnički Kaštel i Međunarodna likovna kolonija Grobnik, a u uvodnome dijelu kataloga - posebni sajamski programi - stoji:

Od ove se godine jedan od naših izlagača predstavlja na poseban način - kao zemlja-gost; za 2010. godinu je to Hrvatska, iz koje je pozvan Muzej suvremene umjetnosti Grobnik, iz Općine Čavle kraj Rijeke – To je Općina s dugom kulturnom tradicijom na svim područjima, velikim svakogodišnjim festivalima glazbe i književnosti. Posebno će imati štand za degustaciju, na kojima će posjetiteljima nuditi specijalitete njihovoga kraja. Glazbeno će sve biti popraćeno nastupima poznate Klape Grobnik – a capella zbora, koji će pjesmom obogatiti otvaranje Sajma i predstavljanje ove zajednice. Sa sporadičnim će pjevanjem obogatiti ugođaj i pozivati sve posjetitelje na otvorenje Sajma u nedjelju u 11 sati, kada će imati poseban prijepodnevni koncert.

Na Sajmu umjetnina u Stuttgartu predstavnici grobničke Katedre su odradili više susreta s inozemnim suradnicima o budućim zajedničkim projektima. Između ostalog, s poznatom talijanskom povjesničarnkom umjetnosti i likovnom kritičarkom iz Rima, dr. Adelinde Allegretti, dogovorena je ljetna izložba umjetnika iz Italije i drugih zemalja u grobničkoj Galeriji suvremene umjetnosti, u trajanju tri mjeseca.

 

 

2010 godina - Grand tour

GRAND TOUR                                                                          Slike


VELIKA LJETNA IZLOŽBA U GROBNIČKOME KAŠTELU:

U Galeriji SUG, u grobničkome Kaštelu povjesničarka umjetnosti, likovna kritičarka i novinarka Adelinda Allegretti iz Rima postavila je izuzetno zanimljivu ljetnu izložbu. Kroz tridesetak likovnih radova, 22 autora iz Italije, Austrije, Njemačke, Španjolske, Meksika i Kolumbije, autorica izložbom GRAND TOUR na osobit način ukazuje, prokazuje, propitkuje, pa čak i pita ali, ne samo pita već i odgovara, jasno pred posjetitelja prostirući beskrajne mogućnosti pogleda u nas same, nudeći tako svakome od nas zanimljivo i nedvojbeno nadasve korisno putovanje. Na njezin način izložba GRAND TOUR u Galeriji SUG postaje svojevrsnim smjerokazom, ali i izazovom, kojemu nije lako odoljeti, posebice ne ljubitelju likovne umjetnosti.
GRAND TOUR 2010. u grobničkoj Galeriji SUG je izazov, kojemu nije lako odoljeti, a posebice ljubitelju likovne umjetnosti.
Izložba je otvorena od 11. lipnja do 10. rujna. 2010. godine:
-ponedjeljkom, utorkom, srijedom i četvrtkom od 10,00 – 13,00
-petkom, subotom i nedjeljom od 18,00 do 20,00

 


Otvaranjem izložbe GRAND TOUR u grobničkome Kaštelu ujedno kreće i manifestacija Leta va Kaštelu 2010, pod pokroviteljstvom Općine Čavle.
Autorica izložbe GRAND TOUR GROBNIK 2010. Adelinda Allegretti u uvodnome dijelu stručnog osvrta kaže:
Zamisao o postavljanju izložbe na temu Grand toura nastala je prije godinu dana, prošloga rujna, kada sam imala priliku posjetiti ovaj prekrasan Kaštel tijekom rada Međunarodne likovne kolonije Grobnik. Vlasta Juretić mi je predložila da za ljeto 2010. tu organiziram izložbu i doista sam se uvjerila da bi to bila najbolja lokacija.
Kao ključan trenutak u kulturnom obrazovanju europskih umjetnika i plemića od 17. do 19. stoljeća, Grand tour je dao značajan doprinos razvoju pejzažnog slikarstva. Rim, Venecija, Pompeji, alpe, ali i mostovi, ceste, ruševine, crkve, žene u nošnjama, selo, jezera i gradske vedute postali su motivima djela manjih dimenzija, započetih i skiciranih na licu mjesta, na priručnim crtačkim blokovima, ali i većih prikaza, kasnije dorađivanih u ateljeima na velikim platnima. Ta su djela nosila obilježja svojevrsnih suvenira ante litteram i služila su da putnika podsjete na ono što je vidio tijekom svog putovanja Europom.
Upravo sam s time na umu odlučila otvoriti postav s dvama konceptualno nesrodnim djelima, koja upravo zahvaljujući tome potvrđuju promjenu u načinu promatranja grada i teritorija. Dok Appunti Marina Marinija svojim brzim i sigurnim potezima još nastoje, kroz najtradicionalnije poimanje Grand toura, brzo zabilježiti na papir neobičnu vizuru ili određeni objekt kako bi umjetnik imao stalno sjećanje na taj motiv, pri čemu uglavnom prevladava osjećaj nedovršenosti i užurbanosti tog trenutka. Djelo The Wall, Wrapped Roman Wall, Via Veneto and Villa Borghese, Rome, Italy (1974.) Christoa i Jeanne-Claudea ne zaustavlja se na prikazivanju spomenika Vječnoga grada, već mijenja njihov izgled i dojam koji ostavljaju na tisuće Rimljana i turista, bilo da su se zatekli pod njihovim podnožjem ili samo izdaleka promatrali drevne zidine. Taj umjetnički dvojac, koji je već punopravno ušao u umjetnički Olimp, umotavanjem u polipropilensko platno i konop dio zidova izgrađenih za vladavine cara Marka Aurelija prije dvije tisuće godina, je na 40 dana – koliko je trajala instalacija – promijenio lice spomenika, koje su promet i užurbanost iznad svega pretvorili u nešto toliko svakodnevno i vizualno „potrošeno“ da su postali gotovo „nevidljivima“. Bilo je dovoljno malo platna ne toliko da se banalno izmijeni izgled, već da se udahne nov život dijelu prošlosti. Neki bi mogli primijetiti da se radilo o samo 40 dana, no istina je da oni sretnici koji su iskusili umjetnost Christoa i Jeanne-Claudea nose u sebi neizbrisiv trag tog doživljaja - kao što kažu i sami umjetnici: «Years after every physical trace has been removed and the materials recycled, original visitors can still see and feel them in their minds when they return to the sites of the artworks.» (Godinama nakon što su uklonjeni svi opipljivi tragovi, a materijali reciklirani, tadašnji posjetitelji još ih uvijek okom uma vide i osjećaju kad god se vrate na lokaciju instalacije.)
Od ove točke ulazimo u samu srž izložbe koja na moderan način sagledava urbani i ruralni prostor, ali i putovanje. Što danas vidi umjetnik/turist koji obilazi velike metropole? Svakako će, ovisno o vlastitom senzibilitetu, primijetiti pozitivne (zabava, moderan život, komunikacija, brzina, višerasno društvo, kulturna razmjena, itd.) ili negativne strane (droga, prostitucija, nedostatak komunikacije, promet, kriminal, onečišćenje, itd.). Ako se, kao što je i nužno, umjetnicima omogući potpuna sloboda izražavanja, svaki umjetnik daje svoje osobno tumačenje teritorija kroz prizmu putovanja.

Zaključak osvrta na izložene likovne radove, u popratnome tekstu kataloga
izložbe GRAND TOUR, autorica Adelinda Allegretti, uoči otvaranja izložbe u
Gradu Grobniku pretače iskustvima u živopisnome Comu na sjeveru Italije gdje
danas živi - u čašu koja nije puna. Sretna dakako što ona nikada nije
poluprazna, već uvijek dopola puna: Izložbu zatvaraju dva emblematična prikaza putovanja: prvi je Viaggiare su due ruote (2009.), autora Luce Cossua, na kojem se usamljeni čovjek za volanom svoje Vespe, usred pustog i suhog krajolika osjeća slobodnim kao da je na krovu svijeta. Kao posljednji, a na ovom mjestu upravo stoga jer predstavlja svojevrstan manifest putovanja, tu je prozračan rad Il cammino riprende (2010.) Sebastiana Longarettija. Naučila sam da nije najvažnije stići do cilja, već da je važniji dug put koji tome prethodi. A kasnije postaje jasno da ono pravo putovanje koje treba poduzeti jest ono u nas same, korak po korak.

 

 

 

 

2010 godina - Katalog Grand tour

 

FOTO

Foto umjetnost u pokretu CROARTIA 1

Foto umjetnost u pokretu CROARTIA 2

Izložbe, Hrvatska, 11. lipnja 2010.
GRAND TOUR


Zamisao o postavljanju izložbe na temu Grand toura nastala je točno prije godinu dana, prošlog rujna, kada sam imala priliku posjetiti ovaj prekrasan Kaštel tijekom Međunarodne likovne kolonije Grobnik. Vlasta Juretić mi je predložila da na ljeto 2010. tu organiziram izložbu i doista sam se uvjerila da bi to bila najbolja lokacija.
Kao ključan trenutak u kulturnom obrazovanju europskih umjetnika i plemića od 17. do 19. stoljeća, Grand tour je dao značajan doprinos razvoju pejzažnog slikarstva. Rim, Venecija, Pompeji, alpe, ali i mostovi, ceste, ruševine, crkve, žene u nošnjama, selo, jezera, gradske vedute postali su motivima djela manjih dimenzija, započetih i skiciranih na licu mjesta, na priručnim crtačkim blokovima, ali i većih prikaza, kasnije dorađivanih u ateljeima na velikim platnima. Ta su djela nosila obilježja svojevrsnih suvenira ante litteram i služila su da putnika podsjete na ono što je vidio tijekom svog putovanja Europom.
Upravo sam s time na umu odlučila otvoriti postav s dvama konceptualno nesrodnim djelima, koja upravo zahvaljujući tome potvrđuju promjenu u načinu promatranja grada i teritorija. Dok Appunti Marina Marinija svojim brzim i sigurnim potezima još nastoje, kroz najtradicionalnije poimanje Grand toura, brzo zabilježiti na papir neobičnu vizuru ili određeni objekt kako bi umjetnik imao stalno sjećanje na taj motiv, pri čemu uglavnom prevladava osjećaj nedovršenosti i užurbanosti tog trenutka, djelo The Wall, Wrapped Roman Wall, Via Veneto and Villa Borghese, Rome, Italy (1974.) Christoa i Jeanne-Claudea ne zaustavlja se na prikazivanju spomenika Vječnoga grada, već mijenja njihov izgled i dojam koji ostavljaju na tisuće Rimljana i turista, bilo da su se zatekli pod njihovim podnožjem ili samo izdaleka promatrali drevne zidine. Taj umjetnički dvojac, koji je već punopravno ušao u umjetnički Olimp, umotavanjem u polipropilensko platno i konop dio zidova izgrađenih za vladavine cara Marka Aurelija prije dvije tisuće godina, je na 40 dana – koliko je trajala instalacija – promijenio lice spomenika, koje su promet i užurbanost iznad svega pretvorili u nešto toliko svakodnevno i vizualno „potrošeno“ da su postali gotovo „nevidljivima“. Bilo je dovoljno malo platna ne toliko da se banalno izmijeni izgled, već da se udahne nov život dijelu prošlosti. Neki bi mogli primijetiti da se radilo o samo 40 dana, no istina je da oni sretnici koji su iskusili umjetnost Christoa i Jeanne-Claudea nose u sebi neizbrisiv trag tog doživljaja - kao što kažu i sami umjetnici: «Years after every physical trace has been removed and the materials recycled, original visitors can still see and feel them in their minds when they return to the sites of the artworks.» (Godinama nakon što su uklonjeni svi opipljivi tragovi, a materijali reciklirani, tadašnji posjetitelji još ih uvijek okom uma vide i osjećaju kad god se vrate na lokaciju instalacije.)
Od ove točke ulazimo u samu srž izložbe koja na moderan način sagledava urbani i ruralni prostor, ali i putovanje. Što danas vidi umjetnik/turist koji obilazi velike metropole? Svakako će, ovisno o vlastitom senzibilitetu, primijetiti pozitivne (zabava, moderan život, komunikacija, brzina, višerasno društvo, kulturna razmjena, itd.) ili negativne strane (droga, prostitucija, nedostatak komunikacije, promet, kriminal, onečišćenje, itd.). Ako se, kao što je i nužno, umjetnicima omogući potpuna sloboda izražavanja, svaki umjetnik daje svoje osobno tumačenje teritorija kroz prizmu putovanja.

Silvio Natali smatra grad opasnim mjestom. U Corse clandestine (2004.), radu koji je već predstavio na izložbi “Homo Velocipede” u Muzeju vozila državne policije (Museo delle Auto della Polizia di Stato), vozila jure pred očima mase koja to bespomoćno promatra, u spletu oblika koji se stapaju sa zgradama u pozadini. I dok se potezi, brzi i nervozni, dobro slažu s adrenalinom koji prati tu ludu trku, odabir boja, u kojima uglavnom prevladava ružičasta, stvara neku vrstu kratkog spoja. Osjećaj “ugode”i nježne boje ne uklapaju se u dojam opasnosti koji daju automobili koji punom brzinom jure po gradskim ulicama, vjerojatno u “špici”, kada se tu mogu zateći i pješaci. Promatrač je time prisiljen, nakon prvog površnog pogleda, kritički promotriti sliku i ispuniti taj jaz između privlačne palete boja i stvarnog značenja sadržaja; kao da se time želi reći da ono što je naizgled lijepo zapravo u sebi krije veliku opasnost.
Tri rada Brigitte Rossetti ne odaju više nikakav dojam neposredne opasnosti: sve se već dogodilo. Istovremeno otpada narativna funkcija, koja bi bez sumnje ublažila dramatičan dojam koji je osnovna tema ova tri izložena rada. Decadence part 2, End of decadence i Shadow of decadence ukazuju na ono što u kolektivnoj svijesti predstavlja najveće zlo modernog društva, odnosno drogu i alkohol, ali i indiferentnost i nedostatak komunikacije. Ponekad je osjećaj usamljenosti veći u metropoli koja vrvi ljudima, nego u beskonačnom polju žita, a tišina postaje glasnija od vriska. U djelima Rossettijeve nema ljudi, no oni su ipak jedini mogući gubitnički glavni likovi.
Dosada nismo spominjali ni prostituciju, ni pojavu seks-turizma. Koliko smo daleko od onog poniranja u kulturu i istančanog intelektualnog razvoja! Fausto Ferri u Banconota per abuso sessuale su donna (2006.) ne zamjenjuje samo lik Alexandera Hamiltona – koji je u izvornoj verziji prisutan u ulozi prvog ministra financija Sjedinjenih država – jednim senzualnim ženskim likom, već čitavu površinu, pri tom poštujući formalni poredak i zrcalnost, ispunjava likovima i bistama lijepih djevojaka, golih i odjevenih, u stavu modela, dodajući im međutim prljava i prestrašena lica djevojčica. Od zelene boje dolara, Ferri više voli svoj fotografski negativ, kojim kao da simbolizira “drugo lice” novca, ono prljavije. Seksualno iskorištavanje je glavna tema još dva djela odabrana za ovu izložbu: Macelleria (Sulla piaga della prostituzione) (2008.) i suvremenog i jednako izražajnog Il puttaniere. Prva instalacija prikazuje čovjeka koji se udaljava od zida na kojemu lijepo izložene vise grudi i usne različitih “veličina”, kao da se radi o pršutima ili govedini, na raspolaganju svima koji se pojave zveckajući novcem. Naznačen tek metalnim obrisom, budući prazan i lišen bilo kakve ljudskosti, čovjek ostavlja za sobom trag novčanica, dok ostale čvrsto drži lijevom rukom. Sve je manje u stanju ostvariti zdrave odnose s drugim spolom; pa i kako bi mogao, nedosljedan kakav jest? On radije kupuje ono što ne može nikako dobiti na drugačiji način, plaćajući “prema vagi”. Isto vrijedi i za Il puttaniere, kurviša koji, odabravši jedan izložak prebacuje na rame predmet svojih želja i udaljava se gazeći po tepihu od novca. «Amor vincit omnia», pisali su stari Latini u sada već prošlim vremenima …
Kada se govori o Grand touru, teško je ne citirati Johanna Wolfganga Goethea i njegov „Put u Italiju“ (1829.), što nije uopće vodič, već dnevnik pun napomena i razmišljanja o našoj umjetnosti, kulturi i književnosti. Goethe je krenuo 1786. i posjetio, uz druge gradove, Firencu, Veronu, Napulj i Rim. Pred Michelangelovim remek-djelom u Sikstinskoj kapeli bilo mu je toliko dosadno da je zaspao; no ipak, Vječni grad ga je očarao do te mjere da se osjećao „kao kod kuće“, kao da nikad nije živio drugdje («…konačno stigoh u glavni grad svijeta!», napisao je čim je ušao u grad). Također se čini, ali je teško provjeriti koliko ima istine u tome, da je on skovao izreku «Vidi Napulj i umri ». No kakve to veze ima s našom izložbom? U Die @ Fast (2008.), Norbert Schmitt, umjetnik i pisac koji s Goetheom dijeli i njemačko podrijetlo, dodaje vrtlogu slikarskih simbola, koji je svojstven njegovom cjelokupnom opusu, više nego pojedinačne riječi, kako bi učinio writer, kratke, naizgled međusobno nepovezane rečenice. Tu se natpis koji daje naslov cijelom djelu isprepliće s drugom rečenicom, i iz obje proizlazi izreka «Seeing Rome & Die», suvremena prerada Goetheove poslovice čiji je autor Goetheov sunarodnjak, iako ih dijele stoljeća.
Užitak putovanja, prvog pogleda na okruženje drugačije od onog u kojem smo navikli živjeti, radoznalost i čuđenje koji iz toga proizlaze, zajednički su sastojci tri odabrana rada Luce Cossua. I nakon što je notes zamijenio fotoaparatom, svrha se ne mijenja: cilj je ponijeti kući sliku koja će podsjećati na to mjesto, te ljude, te čudne običaje. Purificazione (2009.) svojom jednostavnošću i izražajnošću prenosi ključan trenutak u životu Indije, odnosno pranje tijela koje pročišćuje dušu. Ni na kojem drugom mjestu na svijetu siromaštvo nije toliko dostojanstveno. Prostodušnost tog naroda doista razoružava, a jaz između njihovog i našeg društva je golem. U tom kontekstu, poticaj na razmišljanje, više osobne nego umjetničke prirode i koji stoga prepuštam osobnom senzibilitetu posjetitelja, mogla bi pružiti usporedba između već spomenutog Corse clandestine i Traffico (2009.). Ne možemo se, na Starom kontinentu, nadati povratku samozvanom Zlatnom dobu, s njegovim idiličnim odnosom između Čovjeka i Prirode, no jednako bi pogrešno bilo težiti indijskom modelu, koji za one koji ga svakodnevno proživljavaju nikako ne predstavlja nešto uzvišeno; no ipak, razmišljanje o humanijem društvu može jedino pomoći u pronalaženju pravih vrijednosti i ravnoteže.
Ravnoteža je i pojam koji bolje od bilo kojeg drugog opisuje slikarstvo Alfreda Di Bacca,
istančanog umjetnika koji čvrstom formalnom strogošću bilježi na platno vedutu sela u kojoj nema traga građevinama, već likovi žive uronjeni u Prirodu. Iz Estate (2006.-7.) zrači osjećaj iščekivanja i otuđenosti, a likovi ne samo da ne komuniciraju, već se čini kao da se međusobno ignoriraju. Nemoguće je naslutiti spol najmlađeg lika, ali kad bi to bila djevojčica, mogli bismo iščitati djelo kao metaforički prikaz tri dobi žene. U ovom slučaju tri bi se lika svela na jedan, prikazan u različitim trenucima postojanja. Već smo govorili o vodi kao očitom sredstvu pročišćenja no, dodala bih, i plodnosti. Dakle, mlada žena, jedina plodna, sjedi u koritu nečega što izgleda kao rijeka i ne miče se, pogleda uprtog pred sebe. Izvan granica ovakvog tumačenja, koje je više ikonološke prirode, djelo se nadovezuje na čitav niz radova koji su, naročito u osamnaestom i devetnaestom stoljeću, bili jako traženi među kolekcionarima u čitavoj Europi. A dati se portretirati u trenutku odmora, kao što je učinio Johann Heinrich Wilhelm Tischbein u slavnom djelu Goethe nella campagna romana (1787.), bilo je conditio sine qua non za europsko plemstvo, koje se nije stidjelo ni poziranja u nevjerojatnim kostimima pastira i pastirica.
Mjeru u kojoj se izmijenio odnos između Čovjeka i Prirode dobro prikazuje instalacija Gennara Barcija, pod naslovom The Nature’s Drama (2010.), koja je posebno osmišljena za grobnički Kaštel. Instalacija je položena na postolje koje, osim što je ograničava i time zaustavlja njen razvoj, služi i kao pozornica na kojoj se prikazuje drama par excellence. Samo su dva glumca: Priroda, odnosno šareni dio bogat nijansama, i društvo koje je izgradio čovjek, odnosno zeleni dio, deblji i teži, koji ga proždire. Time društvo doslovce uništava, razara Prirodu i simbolički zauzima njeno mjesto, a boja koja ga označava je, ironično, upravo zelena – društvo zamjenjuje prirodu, no nije u stanju priskrbiti njenu nevjerojatnu raznovrsnost boja. Barcijevo djelo polazi od pretpostavke da je suvremeni Čovjek toliko izrabio Prirodu, silujući, uništavajući, mijenjajući, prilagođavajući i pokoravajući je svojim neprestanim i bizarnim prohtjevima da više ne postoji ni odnos roditeljstva, odnosno, taj je odnos izokrenut: Čovjek više nije dijete Prirode, već je potonja dijete Čovjeka i potpuno ovisi o njemu.
Nasuprot tome, u djelima Inge Mair, nalazimo sav ponos Prirode. Moderna putnica, austrijska umjetnica se ne udaljava od Goetheovog viđenja i bilježi na platno, kao što je on na papir, one prizore koji je se dojme svojom neobičnom ljepotom. Pogled na Lipari (2009.) je pogled s vode. Svaki turist koji dođe na Eolsko otočje odabrao bi snimiti fotografiju upravo s ovog mjesta, gdje prevladava more, udvostručujući raznobojna pročelja zgrada koje daju na molo njihovim odrazom. U Cherry blossom (2008) i Wald (2009.) drugi je cilj putovanja, no svježina i jednostavnost slika su isti. Trešnja u najljepšem cvatu ili šuma puna mirisa, prijelaza iz svjetla u sjenu i sugestivnosti, će i nakon mnogo godina i dalje prizivati u sjećanje čitav niz događaja i osjećaja.
Rad Mirelle Orlandini izvrsno se uklapa u ovu tematiku. Tramonto a Grado u potpunosti sadrži onu neposrednost koja podsjeća na impresionistička djela naslikana en plein air. Čak i manja dimenzija, nužna zbog lakšeg prijevoza, u potpunosti odražava taj stil. Mali rad, dakle, ali očaravajući, gdje se sjećanje miješa s bojama dajući sliku koja u promatračima, čak i onima koji nisu nikad posjetili to mjesto, izaziva jasan osjećaj slobode te bezuvjetne ljubavi i poštovanja prema Prirodi.
Vrijeme nije jedino koje može izmijeniti sjećanja, ostavljajući nam u sliku koja više ne odgovara stvarnosti, nego i osjećaji proživljeni u tom trenutku mogu iskriviti izvornu sliku. U djelo Angele Policastro, Il mulino di Silvolde, Olanda (2010.), ni drevna građevina, ni okolni krajolik ne odražavaju stvarnost – upravo suprotno. Oboje su izmijenjeni i iskrivljeni spletom osjećaja, čuđenja, zabave i dojma slobode koji u umjetnici izaziva prisjećanje na to putovanje. S konceptualnog gledišta, nismo daleko od simbolizma djela Vizija poslije mise (1888.) Paula Gauguina, gdje žarke i nestvarne boje proizlaze iz načina na koji su vjernici u svojim mislima preradili živahne riječi koje je odabrao svećenik da ispriča biblijsku priču o Jakovljevoj borbi s anđelom.
I u djelu Alessandre Ferretti očita je naknadna misaona obrada kojom se nastoji obuhvatiti, u jednom radu, suštinu jedne zemlje, sa svim općim mjestima i stečenim osobnim dojmovima. Stoga u Norvegia (2010.) figurativno i apstraktno idu ruku pod ruku i međusobno se isprepliću. Očekivana je, čak i neizbježna prisutnost trola na desnoj strani, tog stidljivog i nježnog šumskog stvorenja, ljubitelja mira i tišine, no spremnog na podvale ako ga se prekomjerno izazove. Također je izvjesna i prisutnost obrisa drakkara, srednjevjekovnog vikinškog broda, koji zatvara kompoziciju s lijeve strane. U sredini slike, dio izveden tehnikom spugnatura priziva beskonačne šume zasniježenih jela kojima se, u gornjem dijelu, suprotstavljaju mramorne pločice, koje simboliziraju duge sige koje vise s krovova kuća, no i razvedene fjordove koji su se, viđeni iz zrakoplova, utisnuli u pogled umjetnice.
Iz djela Nadije Larosa ne može se naslutiti mjesto kojim su nadahnuta; ni naslovi, Marina i Confine, tu ne pomažu baš mnogo – podsjećaju na ono što volim zvati „krajolicima duše“. U oba djela je oslikani dio nanesen u toliko debelom sloju, da je njihova prisutnost još opipljivija. Svojom specifičnom težinom opterećuju promatračevu svijest, a njihova tvarna konzistentnost gotovo da nagoni promatrača na traženje opipljivog dodira. Confine je konceptualnije od ta dva djela, gdje se površina dijeli popola, određujući ovostrano i neizbježno onostrano u prividnom zatišju koje uvijek prethodi ili slijedi nakon oluje.
U cjelokupnom opusu Fabija Usvardija, neovisno o subjektu, boja je nesporni protagonist. Prije bilo kakvog formalnog tumačenja djela odabranih za ovu izložbu, potrebno je naglasiti da se ovdje boja nanosi isključivo rukama. Ne postoji medij, poput kista ili lopatice, koji se bi se ispriječio između platna i slikara; tu je samo boja koja putem izravnog djelovanja, pokreta, određuje oblik i strukturu kompozicije. Nastaje tako izražajno slikarstvo, puno snage, no istovremeno nevjerojatno nježno i profinjeno, kao što pokazuje usporedba između Landscape n. 2 (2009.) i suvremenog Landscape n. 3. Zalaz sunca koji je, čini se, polazište prve slike, ispunjen je crvenom bojom, oživljen vatrom koja se izvrsno slaže s pokretom koji, prelazeći preko platna, mu daruje život. Nasuprot tome, druga je tiha i krhka poput snježnog dana koji za sobom ostavlja prigušenu atmosferu. Za razliku od prvog djela, gdje se stječe dojam uronjenosti u boju, ovdje kao da se divimo krajoliku promatrajući ga iz automobila.
Promatrajući La cittŕ ideale (2010.) Lorelle Lion, u dvostrukoj verziji, možemo naslutiti brižljiv odabir materijala, od papira preko listića zlata do boja – često čaja i kave – u izradi slike. Restauriranje freski, djelatnost kojom se Lorella Lion također bavi, s vremenom je izoštrilo njenu pažnju prema detaljima, kojima samo pažljivo promatranje može vratiti njihovu izvornu ljepotu, iskrivljeni i sakriveni kakvi već jesu premazima boje i slojevima praha. Radovi odabrani za izložbu, osim što su obogaćeni svjetlucanjem zlata, prikazuju skyline koji se prozračno uzdiže iznad slojeva tvari, koji sada promatramo novim očima i drugačijim senzibilitetom.
S druge strane, Annamaria Biagini nam donosi izmaštani grad. Koliko god se trudili, u Cittŕ fiorite 1 (2004). jedva da možemo prepoznati neke izdaleka poznate elemente. Izuzetna mašta ove umjetnice iz Livorna nas tako uvlači u raznobojan, bezbrižan svijet, gdje sve pluta u prostoru kojim upravljaju čudnovati zakoni fizike. Daleko smo i od zemalja koje su detaljno opisali veliki romanopisci ili pisci za djecu. To je nesumnjivo svijet budućnosti, gdje i sama Priroda mehanička tvorevina, no čovjeku nema ni traga. Je li to strašna osveta Prirode nad ljudskim rodom?
Ovdje se moramo ipak spustiti natrag na čvrstu zemlju, a u tome će nam najviše pomoći dva platna Gian Luce Galavottija. Treviolo i San Giovanni in Persiceto, oba izrađena 2010., vraćaju nas u našu stvarnost. Ako su nekad poduzimatelji Grand toura usmjeravali svoju pažnju na prekrasne arhitektonske detalje, moderan putnik promatra i miljokaz i putokaze kao nužne elemente koji će ga voditi i dovesti do cilja. To možda nije romantično kao Marinijeva veduta, ali svakako je realistično. Međutim, valja napomenuti da sloboda izražavanja našeg doba je ono najbolje što razlikuje naše od prošlih vremena i, zahvaljujući tome, bilo koji predmet može se uzdignuti do dostojanstva subjekta umjetničkog djela. To je najveća umjetnička tekovina dvadesetog stoljeća.
Ostajemo u području konceptualnosti s radom Federica Anselmija. Kada sam prvi put vidjela njegove radove snažno me se dojmila zamisao o upotrebi toliko izdržljive podloge, koja je i figurativno i doslovce prevalila sedam mora. Izvedena na pravim komadima jedara, slika predstavlja dodatan sloj na nečemu što već posjeduje vlastitu prošlost, utisnutu i zauzdanu u potki. Naravno, to samo po sebi nije dovoljno kako bi osiguralo umjetničku vrijednost. Odlučila sam odabrati Tragagiŕ (2010.) za ovu izložbu jer prepoznajem snažnu evokativnu moć ovog djela; boja koja ga prekriva priziva ne samo nijanse mora već i, iznad svega, šum valova koji udaraju o trup brodice. To je čista poezija.
Sjećanje je i ključ za tumačenje, leitmotiv cjelokupnog opusa Guadalupe Luceńo. Ističem da je španjolska slikarica odabrana prva i, iako se njena djela na prvi pogled mogu učiniti rizičnim odabirom, u kontekstu izložbe ona vode promatrača na mjesta koja inače ne bi posjetio. Djela su sva iz serije Memoria del templo (2009.) i polaze od pretpostavke da grad (riječ templo ovdje je sinonim za ciudad), osim što čuva sjećanje i znanje o prošlosti, nije drugo nego kruta i savršeno hijerarhijski organizirana struktura. Nemoguće je doći do vrha (vrha grada, znanja i moći, koji se ovdje poistovjećuju) ako niste pripadnik vrlo uskog kruga ljudi. U takvoj stvarnosti, koja svojim obitavateljima samo prividno daje slobodu, sve se svodi na kavez. Geometrijski raster ukazuje i na to. Brojne okomite linije u nizu, osim što izgledaju kao dijagram – koji, osim svega, nikad ne dolazi do vrha u skladu s gore iznesenim razmišljanjima – podsjećaju na zatvorske rešetke, ali i na pogled kroz burku. U završnoj tezi, grad, zatvor i burka se poistovjećuju jer svaki na svoj način ograničava ili čak, u nekim slučajevima, onemogućuje upoznavanje i vode ka izolaciji.
Tematika nemogućnosti komunikacije i osamljenosti unutar velikih metropola je glavna potka serije Climax (2008.-9.) Pier Paola Bandinija, koja se sastoji od dvadeset radova, od kojih je ovdje izložen br. 17. Goli muškarci i žene, isprva u sjedećem, a kasnije u stajaćem položaju, zrače unutarnjom napetošću koja se izražava istezanjem ruku i tijela prema gore, u grčevitoj potrazi za prostorom, bilo fizičkim ili psihičkim, svakako neovisnim, u kojem bi mogli prepoznati i ostvariti svoj identitet. Chiaroscuro prepušta mjesto boji, a u odabranom radu pojedini likovi su međusobno povezani linijama: nedostatak komunikacije i osamljenost su nadvladani, no očito je da protuotrov nećemo naći izvan sebe.
Cristina Rodriguez svojim The Polar Bear and his Cub visit London as a cry for help (2009.) odaje počast Davidu Attenboroughu, jednom od začetnika prirodnjačkog dokumentarca, koji je prošle godine, u nastojanju da podsjeti Britance – ali ne samo njih – na veliku opasnost koja prijeti svijetu uslijed neuravnoteženosti ekosustava prouzročene globalnim zagrijavanjem, na obale Temze postavio skulpturu medvjedice i medvjedića u prirodnoj veličini. Svojim karakterističnim stilom, jednostavnim, lako razumljivim i koji se upravo stoga može obratiti svima, odraslima i djeci, Rodriguezova pronosi dalje taj krik upomoć u nadi da će pridonijeti tam tamu, kako bi naši gradovi, kaotični, zagađeni i bučni postali više po mjeri čovjeka. Činjenica da ćemo svi mi najvjerojatnije umrijeti prije od našeg planeta ne ovlašćuje nas da ga uništimo.
Na kraju ovog puta smjestila sam radove GUIKNI, koja kroz Bailando i Batic Maya priča o udaljenim, ishodišnim krajevima, gdje se mit isprepliće sa svakodnevicom. Rodom Meksikanka, no izborom Talijanka, umjetnica samo govori o svojem porijeklu, potičući u europskim promatračima zanimanje za ono što se čini toliko udaljenim od njihove stvarnosti i tradicija. Upravo kao i kod Grand toura, kad su se putnici na svakom koraku prepuštali čarima posjećenih mjesta, promatrajući ih nevinim očima djeteta koje tek počinje život i žeđa za novim znanjem.
Izložbu zatvaraju dva emblematična prikaza putovanja: prvi je Viaggiare su due ruote (2009.), autora Luce Cossua, na kojem se usamljeni čovjek za volanom svoje Vespe, usred pustog i suhog krajolika osjeća slobodnim kao da je na krovu svijeta. Kao posljednji, a na ovom mjestu upravo stoga jer predstavlja svojevrstan manifest putovanja, tu je prozračan rad Il cammino riprende (2010.) Sebastiana Longarettija. Naučila sam da nije najvažnije stići do cilja, već da je važniji dug put koji tome prethodi. A kasnije postaje jasno da ono pravo putovanje koje treba poduzeti jest ono u nas same, korak po korak.

Adelinda Allegretti
Como, 31. svibnja 2010.

 

2008 godina - MLK-a izlozba u Njemačkoj

Međunarodna likovna kolonija Grobnik
kontakt: Vlasta Juretić, voditeljica 

MEĐUNARODNA LIKOVNA KOLONIJA GROBNIK - IZLOŽBA U NJEMAČKOJ

102 LIKOVNA RADA IZ GROBNIČKOG FUNDUSA SUVREMENE
LIKOVNE UMJETNOSTI NA IZLOŽBI U NJEMAČKOJ OD 3. DO 28. 09. 2008.


Plodovi rada raznih saziva Međunarodne likovne kolonije Grobnik u dvanaest godina njezina postojanja su 244 likovna rada. Autori su likovnih radova umjetnici iz Hrvatske, Slovenije, Italije, Mađarske, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Njemačke, Francuske, Nizozemske, Španjolske, Kine, Japana i Brazila. Međunarodna likovna kolonija Grobnik svih dvanaest godina radi isključivo pod nadzorom povjesničara umjetnosti. „To je vrlo značajno za grobničku Koloniju“, kaže povjesničar umjetnosti Berislav Valušek „također, bijenalni ritam grobničke Kolonije je iznjedrio Galeriju suvremene likovne umjetnosti kao prirodan i nužan institucionalni i prostorno-organizacijski okvir pregalaštva, dok je daljnji logički slijed bio utemeljenje Zbirke suvremene likovne umjetnosti Grobnik, koja je nastajala usporedno s kolonijom, a svoje je osnovne obrise dobila već nakon prvog saziva“. U grobničku je Zbirku suvremene likovne umjetnosti stručnom selekcijom uvršteno 125 radova.

Ozbiljnost projekta dala je rezultate koji su prije ili kasnije trebali ugledati svjetlo dana i van granica Hrvatske. Naravno, nije bilo ni jednostavno, ni lako, ali uspjelo se i od 3. do 28. rujna ove godine otvorena je izložba od 102 umjetnine iz grobničkoga fundusa u Stuttgartu - Schiler Foyer, Kongresni centar Sindelfingen.
Na svečano otvaranje ove izložbe otputovala je iz našega kraja skupina ljudi sastavljena od predstavnika organizatora - grobničke Čakavske katedre, Općine Čavle i Primorsko-goranske županije.
Krenulo se 1. rujna u jutarnjim satima. Tijekom puta je bila osjetna strepnja jer se kroz cijelu godinu sve oko izložbe i kataloga dogovaralo mailovima, telefonom i poštom. No, po dolasku u Njemačku, ubrzo je ta strepnja otklonjena- razbijena je srdačnim dobrodošlicama njemačkih domaćina.

Drugoga je dana, nakon razgledavanja Stuttgarta, uslijedio prvi pravi «radni dan».
U 11 sati je u stuttgartsku gradsku vjećnicu goste iz Hrvatske pozvao voditelj resora za kulturu dr. Wolfgang Ostberg. Nakon upoznavanja, uslijedile su riječi dobrodošlice u ime Grada Stuttgarta, te isto tako prigodne riječi zahvale na srdačnoj dobrodošlici-predsjednika Općinskoga vijeća Općine Čavle Josipa Čargonje, predstavnika Primorsko-goranske županije Kazimira Janjića i organizatora grobničke Čakavske katedre-Vlaste Juretić.
Nakon službenoga dijela susreta, nastavilo se je još neko vrijeme ugodno druženje u Panorama-sali stuttgartske gradske vjećnice.
Istoga dana u 19 sati je u Kongresnome centru Sindelfingen svečano otvorena velika izložba umjetnina iz fundusa Međunarodne likovne kolonije Grobnik.
Moderator večeri je bio predsjednik Međunarodnog društva Syrlin, koje je uz grobničku Čakavsku katedru organiziralo ovu izložbu, gospodin Wolfgang Wunderlich.
U program večeri uvela je svih na najljepši mogući način-pjesmom Klapa Grobnik. Uslijedila je zatim srdačna dobrodošlica direktora Kongres-centra Sindelfingen, gospodina Harmuta Junkera, a prigodne je riječi gostima i publici uputio i voditelj odjela za kulturu Sindelfingena, gospodin Horst Zecha, zahvaljujući se pri tome na značajnoj i vrijednoj izložbi, izražavajući pri tome zadovoljstvo što će se ova hrvatsko-njemačka suradnja nastaviti.
Domaćinima se je na srdačnoj dobrodošlici u nastavku programa zahvalila voditeljica Međunarodne likovne kolonije Grobnik Vlasta Juretić, završavajući kratko obraćanje riječima: «…kultura je vrlo važan segment naših života koji spaja i upravo ova večer širom otvara vrata novim njemačko-hrvatskim prijateljstvima»
U ime se Međunarodnog društva umjetnika Syrlin nazočnima obratio gospodin Wolfgang Wunderlich, koji je govorio o desetomjesečnim hrvatsko-njemačkim pripremama ovoga kulturnoga događaja, te njegovu značaju. Između ostaloga rekao je…

„Mi se vrlo ponosimo postavom izložbe Međunarodne umjetničke kolonije iz Grobnika kraj Rijeke. Radujemo se i slijedećem koraku suradnje, kada će članovi našega međunarodnoga društva umjetnika imati izložbu u Grobniku. Ove ćemo dobre odnose i dalje graditi. Vrlo smo angažirani ovdje u Njemačkoj da svaki pojedini umjetnik dođe do izražaja, usmjeravamo ga i omogućavamo mu da se može predstaviti. U tome je smjeru i ova međunarodna suradnja, koju na različitim nivoima podupiremo i za nas je od izuzetne važnosti ovaj kontakt s Hrvatskom-s Grobnikom kraj Rijeke“
Stručni je osvrt na likovne radove dala povjesničarka umjetnosti gospođa Stefanie Sauerhöffer. Njezino je izlaganje bilo vrlo temeljito. Dodala je kako je pregledavajući radove upoznala toliko Grad Grobnik da, bez obzira odakle koji umjetnik dolazi, bez obzira na razne tehnike i način izražavanja pojedinog umjetnika, može zamisliti kako izgleda, a nakon izložbe je medijima izjavila:
„Jako se radujem što je ova sjajna izložba ugledala svjetlo dana. Posebice se ja osobno veselim što na ovaj način mogu upoznati jednu stranu zemlju. U istome trenutku od umjetnika iz raznih zemalja doživljavamo nevjerojatnu različitost što se tiče motiva, što se tiče tehnike i jednu isto tako nevjerojatnu kvalitetu. Ovdje su predstavljeni različiti radovi ali unatoč tome oni su na jedan prekrasan način međusobno usklađeni. Učinak je veličanstven jer ostvarilo se nešto jedinstveno – samo se umjetnici mogu uzajamno inspirirati. I takve rezultate imamo čast predstaviti ovdje u Sindelfingenu.
Rezime događaja i pogled na buduću suradnju bio je na povjesničaru umjetnosti profesoru Berislavu Valušeku.
Profesor Berislav Valušek je između ostaloga kazao da se je Međunarodna likovna kolonija Grobnik profilirala kao dobrodošla nadopuna suvremenih autorskih situacija, kako Rijeke i šire regije, tako i Hrvatske, a već pomalo i susjednih zemalja.
Uslijedile su zatim prigodne riječi zahvale gostiju: predsjednika Općinskoga vijeća Općine Čavle Josipa Čargonje i predstavnika Primorsko-goranske županije Kazimira Janjića.
Ovaj je službeni dio otvaranja izložbe 102 umjetnine grobničkog fundusa umjetnina zaključila Klapa Grobnik, koja je razgalila publiku i pjesmom je cijelu večer u nastavku učinila još ljepšom.
Na otvaranju izložbe su bili i predstavnici njemačko-hrvatskoga kluba iz Karlsruhea, na čelu s predsjednicom, gospođom Mirjanom Diminić, koji su, radi dogovora o nastavku suradnje koja je već ranije započela između njih i grobničke Čakavske katedre, cijelu skupinu iz Hrvatske pozvali drugog dana u Karlsruhe. Kako je ovo bilo ipak radno putovanje, a ne izlet, svi su se složili da ranije planiran izlet u Heidelberg za slijedeći dan zamjene s putovanjem u Karlsruhe. Tako je i bilo i 4. rujna su predstavnici Općine Čavle, grobničke Čakavske katedre i Primorsko-goranske županije bili gosti hrvatsko-njemačkoga kluba u Karlsruheu. Osim razgledavanja grada, u nevjerojatno su kratkome roku domaćini gostima organizirali obilazak Zemaljskog muzeja i Muzeja majolike. Čak su dogovorili da direktor Zemaljskog muzeja, profesor Siebenmorgen osobno dođe pozdraviti goste iz Hrvatske i provede ih kroz dio Muzeja. Naravno, dogovoren je i nastavak suradnje, te se je u budućnosti za nadati izložbi grobničkih umjetnina u Karlsruheu.
Petak 5. rujna je već ranije bio planiran kao izrazito radni dan, te cjelodnevni radni program nije nikoga iznenadio. U 10 sati je počeo sastanak u Maloj sali Kongres-centra Sindelfingen-razgovaralo se o kulturi i turizmu. Domaćini su se najprije kratko osvrnuli na vrlo uspješnu svoje goste upoznali s krajem u kojem su tih dana boravili. Zatim je radni susret krenuo u smjeru ispitivanja eventualnih mogućnostima buduće suradnje.
Općenito o Općini Čavle, te o eventualnim mogućnostima suradnje govorili su: gospoda Josip Čargonja predsjednik Općinskoga vijeća Općine Čavle i Robert Zaharija, član Općinskoga poglavarstva Općine Čavle zadužen za obrazovanje, kulturu i sport, te profesor Berislav Valušek i stručna suradnica Vlasta Juretić, kao predstavnici grobničke Čakavske katedre. Govorilo se o mogućnostima razmjene profesora i studenata u kulturi, mladih glazbenika, o koncertima klasične glazbe i jazza, te o europskim fondovima. A o turizmu i mogućnostima suradnje govorio je član Poglavarstva za turizam Primorsko-goranske županije i predsjednik Turističke zajednice Primorsko-goranske županije Kazimir Janjić.
Ovaj je uspješan radni susret okončan zajedničkim ručkom, kojim je svoje goste počastio direktor Kongres centra gospodin Harmut Junker. Nakon ručka uslijedio je radni dogovor oko buduće suradnje između Međunarodnog društva Syrlin i grobničke Čakavske katedre. Glavna su teme bile planirana izložba njemačkih umjetnika u Gradu Grobniku tijekom ljeta 2009. i sudjelovanje članova Syrlina u radu Međunarodne likovne kolonije Grobnik u rujnu i listopadu 2009. godine.
U kasnim popodnevnim satima uslijedila je posjeta Hrvatskoj katoličkoj misiji Sindelfingen, gdje je goste iz Hrvatske dočekao fra Marinko Vukman.
Pozdravne riječi i upoznavanje s radom Misije, te mogućnostima eventualne suradnje zaključeni su s razmjenom darova i obilaskom župne crkve.
Malo je bilo vremena za sve ono što inače pruža jednotjedni izlet i..već je došla subota 6. rujna i dan povratka u Hrvatsku.
Na povratku su se komadići dojmova ubrzano slagali u mozaik – uspjeh! Tamo negdje na zapadu Stuttgarta ostao je vrijedan djelić Hrvatske, a u sukladu se s naslovom koji je osvanuo drugoga dana po otvaranju ove izložbe u jednim njemačkim novinama, krenulo isčitavati tragove i iskustvom bogatiti planove za nove razmjene kako djela, tako i tih istih iskustava-doista mnogo razloga za zadovoljstvo!