GROBNIČKA ČAKAVŠĆINA-ZAŠTIĆENO KULTURNO DOBRO
REPUBLIKE HRVATSKE/NEMATERIJALNA BAŠTINA

 Rođendanska glazbena čestitka
 
Rođendanska glazbena čestika u grobničkom Kaštelu
 
Ovogodišnje glazbene večeri petkom u Kaštelu Grobnik i nadalje nude osobite užitke ljubiteljima glazbe jer grobničkojesenske "Večeri svilom tkane" 2013. spliću mladi glazbenici. Tako su oni i sinoć u kaštelskoj dvorani "Sokolana" u Gradu Grobniku sjajnim izvedbama mladi rasplesali srca nazočnih. Mateo Žmak, Lea Kumić i Daniel Šimek, imena su mladih umjetnika, koja povremeno tek zaiskre u javnosti. Stidljivo, moglo bi se u prvi mah reći, ali s neskrivenom su smjelošću sinoćnjim koncertom proveli kaštelskim zidinama nekoliko glazbenih velikana od 16. stoljeća nadalje. Na osobit su način, u suvremenost dozivajući Johana Sebastiana Bacha (1685.) Domenica Scarlattija (1685.), Carla Czernyja (1791.) i Frederica Chopina (1810.), zaključili nizanje lijepih nota "Otkrivenjem" Sergeja Voitenka (1967.).
 
Posebnostima grobničkojesenskih večeri petkom u grobničkom Kaštelu nikad kraja pa su tako sinoć mladi glazbenici svojim izvedbama ujedno uputili i jednu od najljepših mogućih rođendanskih čestitki – Domenicu Scarlattiju, rođenom u istoj godini kada i Bach i Händel, na današnji dan prije točno 328. godina. Njegovim su poklonicima u prošlosti bili Brahms, Bartok, Šostaković i Chopin te mnogi drugi do današnjih dana. Čestitku su mu mladi umjetnici uokvirili kako i priliči – jednom od njegovih brojnih sonata, po kojima je i najpoznatiji. Stoga je koncert tijekom večeri izrastao u veliki rođendanski buket zajedničkog radovanja mladih glazbenika i publike.
 
 
A u sažetku osobnih osjećaja s koncerta stoji zapisano: Daniel Šimek na harmonici mi je svojom izvedbom "Otkrivenja" zreloznalački širom otvorio vrata još jedne glazbene bajke. Sopran Lee Kumić bio je poziv umornima na poput perja mekanu postelju od mirisne još nepokošene trave ranoga ljeta. A s prvim mi se dodirima tipki na klaviru učinilo da Mateo Žmak svira odu našoj Rječini. Misao je potom u trenu dotaknula Bedricha Smetanu jer, za razliku od nekoliko stotina kilometara dugačke Vltave, koja klizi, Rječina se na svoj kratki put već od izvora spljušti Bachovski snažno i samo ponegdje predahne, jednako bistrinom pitka, lijepim nasmijana.
 
 
Iz ove me je glazbene bajke probudilo shvaćanje da nema više. I bi mi žao.