GROBNIČKA ČAKAVŠĆINA-ZAŠTIĆENO KULTURNO DOBRO
REPUBLIKE HRVATSKE/NEMATERIJALNA BAŠTINA

1992 godina - Novi list 03.06.1992.

Grobnišćina ili Gromišćina?
Grobničku je Čakavsku katedru osnovao Odbor za obilježavanje 750 godina boja s Tatarima na Grobničkome polju, kao tijelo ondašnje Skupštine općine Rijeka, uz potporu Sveučilišta u Rijeci, Čakavskoga sabora i Matice Hrvatske. Kada je na kraju svojega mandata Odbor krenuo u realizaciju svoje zadnje zadaće – osnivanje Katedre Čakavskoga sabora GROBNIŠĆINE, dvojbe je oko naziva odlučio riješiti na jedini mogući način - obratiti se dr. sc. Ivi Lukežić, koja već 50 godina znanstveno istražuje grobničku čakavicu.
Njezin je vrijedni uradak, uz pomoć tadašnjega glavnog urednika „Novoga lista“ Veljka Vičevića, ugledao svjetlo dana 3. lipnja 1992. godine, s preporukom naziva GROBNIŠĆINA, a 28. srpnja 1992. godine je osnovana KATEDRA ČAKAVSKOGA SABORA GROBNIŠĆINE.


Novi list; 3. lipnja 1992.

G R O B N I Š Ć I N A

Grobinština, Grobniština, Grobnišćina ili Gromišćina?
Koji je od tih oblika jezično pravilan, i koji preporučiti? Odmah valja reći da su u hrvatskom jeziku pravilna sva četiri oblika. Još je u svom članku u prvom broju Grobničkog zbornika jedan od vodećih hrvatskih lingvista dr. Josip Silić (i sam Grobničan) stručnom argumentacijom dokazao da su svi navedeni oblici jezično mogući, dakle su svi pravilni unutar našega jezika.
Budući da ljudi i dalje pitaju kojem od ta četiri oblika dati prednost, evo dodatnog pojašnjenja. Pod pojmom hrvatskog jezika podrazumijevamo i hrvatski suvremeni jezični standard (suvremeni hrvatski književni jezik) i suvremene organske (narodne, konkretne) govore na terenu, koji mogu biti čakavski, kajkavski i štokavski. Pod pojmom hrvatskog jezika razumijevamo i još ponešto, no to za ovu raspravu nije bitno.
Od četiri naziva za isti pojam dva pripadaju standardnom (književnom) jeziku, a dva čakavskom narječju hrvatskog jezika. U standardnom su (službenom, književnom) suvremenom jeziku pravilni oblici Grobinština i Grobniština. Prvi je oblik tvoren od osnova grob- i sufiksa –inština (doduše, dr. Stjepan Babić, vodeći hrvatski stručnjak za tvorbu riječi, navodi u svojoj najnovijoj knjizi da je sufiks –inština zabilježen samo u primorju: Grobinština), a drugi je oblik tvoren od osnove grobnik- sufiksa –ština, pri čemu je došlo do stanovitih glasovnih mijena (reduciran je –k- da bi se izbjegla netipična konsonantska skupina –kšt-), pa je konačan rezultat u prvom slučaju Grobinština, a u drugom Grobniština.
U čakavštini su pravilni oblici Grobnišćina i Gromišćina. Oba su oblika tvorena od osnove grobnik- i čakavske varijante sufiksa –šćina, pri čemu je također došlo do glasovnih mijena: reduciran je –k- da bi se izbjegla netipična konsonantska skupina –kšć- pa je zbog toga konačan oblik Grobnišćina, no moglo je biti i drugih mijena: skupina -bn- zamjenjuje se skupinom –mn- što je također moguće u čakavštini, pa je stoga konačan oblik nakon obiju mijena: Gromišćina). Svi su, dakle, oblici pravilni. Ipak, koji preporučiti? Možemo li dati prednost oblicima standardnog jezika, barem u službenoj upotrebi?
Poštivanje osjećaja ljudi
Što se toponima tiče, službeno se nazivlje ne drži čvrstih pravila: jednom su kao službemni uzeti oblici iz standardnog jezika, a drugi put oblici iz narodnih govora.
Primjerice: za službene su nazive uzeti književnojezični oblici Rijeka, Rječina (a nisu uzeti oblici ovdašnjih narodnih govora: Rika/Reka, Ričina/Rečina), a s druge su strane službeni oblici Crikvenica, Selce, Svilno, Orihovica, uzeti iz narodnih čakavskih govora (književnojezični oblici imena tih mjesta morali bi glasiti: Crkvenica, Seoce, Sviono, Orahovica).
Dakle, rukovodimo li se u preporuci kriterijem što je kakvo u književnom jeziku, a što u narodnim govorima, nećemo, što se toponima tiče, brzo ni lako stići do potrebnih odgovora. Moguće je argumente potražiti drugdje, među samim Grobničanima. Većina s kojima sam o tome razgovarala tvrdi da je njihovu jezičnu osjećaju i iskustvu bliži oblik Grobnišćina jer da su takav oblik čuli od svojih starijih, a da im se i inače čini najbližim njihovu jeziku. Oni tvrde da oblik Gromišćina rabe njihovi susjedi Kastavci, ali ne Grobničani. (I Trsaćani, ali i zato jer je Grad Grobnik, a ne Grad Gromik, kao što je i nogometni klub osnovan 1932. godine NK „Grobničan“, a ne NK „Gromičan“ – bravo naši stari! Op.ur.).
Neki pak Grobničani prihvaćaju naziv Gromišćina, tvrdeći također da su ga čuli od starijih i da im je po osobnom jezičnom osjećaju blizak.
Ako različiti ljudi s jednakim uvjerenjem i argumentima tvrde to što tvrde (a tvrde oprečno), kako im proturječiti?
U jednom su Grobničani jednodušno suglasni: odbijaju naziv Grobinština, a za naziv Grobniština mogu dometnuti da se i ne rabi.
Osobno držim da je čitava ta dvojba novijeg datuma. Sva su četiri naziva nastala tek u ovom stoljeću nakon novije podjele na administrativna područja koja je zatim valjalo imenovati.
U starijim se tekstovima sreću nazivi: Grobničko polje i Grobnik kao ime jednog mjesta.
Poštujući jezični osjećaj većine Grobničana i njihovo pravo na izbor imena područja na kojem žive, a uzimajući u obzir činjenicu da toponim ne mora biti književnojezičnog lika, preporučujem na prvom mjestu uporabu čakavskog lika tog naziva: GROBNIŠĆINA.


dr. sc. Iva Lukežić